Legenda sarajevske Grbavice i Željina raja. Nenadmašni Ivo Tomić ili Mirko Kamenjašević našli bi se u čudu svojih rimovanih umotvorina i bisera u legendarnim radio prijenosima – nema više ni legendarnog Željinog centarfora Josipa Bukala! Kakve je taj golove davao! Neponovljive, kolosalne. Znao je i s centra terena potegnuti slobodnjak, nije mjerio metre udaljenosti od gola. U nogama je imao dalekometnu haubicu.

Nakon dugog zaleta uslijedio bi gromovit i razoran udarac, dok golmani često nisu stigli ni ruke podići, i lopta bi se poput topovske granate zabila u mrežu. Puno je takvih golova dao Josip Bukal, no svoju najtežu, životnu utakmicu, izgubio je prije dva dana i pridružio se svojim suigračima kojih više nema, onima koji su daleke 1972. harali i haračili YU nogometom uvjerljivim osvajanjem šampionske titule! Na neizmjernu i nikad doživljenu radost šeher Sarajeva i Željine raje. Onih kojima su Željo i Grbavica bili najveće ljubavi.

Prisjetimo se legendarnog sastava Željezničara iz šampionske 1972. Nije to kao danas, tada su sastave naizust znali i vrapci i klinci, dakle: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Avdija Deraković zvani Tica s brojem 11. Rezervu klupu tada su uglavnom grijali Željko Rodić, Nusret Kadrić, Džemaludin Šerbo, Hajrudin Saračević i Fahrija Hrvat. Vodio ih je karizmatični trener Milan Ribar koji je s tom ekipom Želje 1970. zauzeo 4. mjesto u YU ligi, godinu dana kasnije bili su vicešampioni, da bi 1972. igrački eksplodirali i ostavili “veliku četvorku” uz još nekoliko jakih ekipa iz tadašnje Prve lige u malom setu…na rezervnoj klupi.

Kad bi Branimir Jelušić s nadimkom Feler centrirao s desnog krila, Bukal bi čekao u šesnaestercu i redovito zakucavao loptu u mrežu. Što reći na nogometne čarolije Edina Spreče koji je znao dati gol padajući na ruke i loptu petom preko glave poslati u mrežu?

Iz te generacije sedmorica su preselila u vječnost, nema više Kojovića, Bećirspahića, Bratića, Katalinskog, Jankovića, Derakovića i evo Josipa Bukala. Rat, egzistencijalna nesigurnost ili još gore ako postoji još nešto gore – uzeli su svoj danak. Ratne 1992. Bukal bi na biciklu pod granatama i snajperima razvozio sarajevsko Oslobođenje u sarajevskom naselju Dobrinja kako bi nešto zaradio…i preživio.

Rodili su se u krivo vrijeme. Prerano. Danas bi u vrećama nosili premije i transfere. No ostalo nam je trajno nogometno bogatstvo i prisjećanja na neponovljiva nogometna vremena dok su mreže tresli Zambata, Bukal, Hasanagić, Nadoveza…nema više takvog nogometa, nema više takvih golgeterskih killera! Njima za gol nije trebalo prigoda s nožnih i prstiju obje ruke…I nije istina da je tada bio sporovozni nogomet, bilo je itekako brzine i trke. Nogometne tehnike ponajviše uz obilje nezaboravnih golova. Nogometni znalci i golgeteri ostaju za sva vremena. Jedan od njih je i Josip Bukal.

Nogometaš se rađa, ne postaje se u teretani. Postoje nogometni štreberi i tatini sinovi ali nasuprot njima – rođeni nogometaši, koji drukčije udaraju loptu…

A Josip Bukal bio je rođeni nogometaš.

Ovako je govorio sarajevski radio-reporter Mirko Kamenjašević u jednom prijenosu iz Crvenke: “Dug zalet Bukala, oštar udarac – i lopta je, dragi slušaoci, prohujala preko gola i preko mađarske granice!” Ili bi lopta nakon njegovih projektila “završila na Trebeviću”…

Bukalove komšije iz sarajevske ulice Augusta Cesarca, današnje Labenevolencije, tvrdili su kako je Bukal bez problema mogao preko zgrade nabiti loptu na drugu stranu Miljacke!

Da. Takav je bio Bukalov nogomet. Uz navijački slogan – Mujo kuje, Bukal razvaljuje! Kako li je tek Željo u posljednjoj utakmici promoviran u šampiona te 1972. protiv Partizana na stadionu JNA u Beogradu – razvalili su Partizan 4:0! I opet je Bukal bio u glavnoj roli.

Silovito, vilovito, gromovito i razorno punio je protivničke mreže.

Odigrao je 464 utakmica za Želju i postigao 327 golova, za YU reprezentaciju upisao je 24 utakmice i dao 10 golova. Bio je najbolji strijelac Kupa UEFA-e 1974. s 12 golova. Posve je sigurno, imao je najjači udarac na svijetu. Roberto Carlos je podsjećao na njega po silini udarca ili nekoć Nikezić iz Vojvodine. No Jozin udarac bio je nešto neviđeno. Loptom je rušio i golove, doslovno – stative. A kako je bilo onima u živom zidu ili golmanima, uglavnom je jasno.

Nakon brojnih pobjeda, golova i slomljenih prečki, nakon snajpera i granata u ratnom Sarajevu, dočekala ga je smrt koja nikad ne promašuje.

Počivaj u miru nogometna legendo.

Post SJEĆANJE NA NOGOMETAŠA GROMOVITOG UDARCA: Josip Bukal znao je i s centra terena potegnuti slobodnjak je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

Vijest je proletjela svijetom, malo tko je u nju vjerovao u prvoj sekundi, ali bila je okrutno istinita. Najveći turski nogometaš svih vremena Hakan Şükür jednostavno je naredbom izbrisan iz turske sportske povijesti. Nalogodavac je bio turski predsjednik Erdogan koji Hakan Şüküra optužuje da je sudjelovao u pokušaju prevrata prije nekoliko tjedana. Da Erdogan misli ozbiljno i da mu nije do šale svjedoči i činjenica da je otac Hakan Şüküra uhićen zajedno s tisućama prevratnika širom Turske. K tome, turska vlast mu je uzela i svu imovinu. Cijelo to vrijeme Hakan Şükür boravi u Sjedinjenim Američkim Državama, u Kaliforniji, gdje je otišao prošle godine nakon prvih naznaka progona turske vlasti.

Pa, kako je turska sportska, nogometna i društvena ikona Hakan Şükür postao nepoželjan u državi za koju je odigrao toliko velikih utakmica i toliko puta razveselio milijune turskih navijača?

Krenimo polako s objašnjenjem. Nakon nogometne karijere Hakan Şükür se odlučio politički aktivirati. Politički je turski nogometni junak stao uz Erdogana i izabran je za zastupika 2011. na listi Stranke pravde i razvoja (AKP). Razišao se s Erdoganom kada je današnji turski predsjednik pokrenuo rat protiv Gulena, svog bivšeg saveznika koji mu je od veliko saveznika, kako to u politici bude, postao zakleti neprijatelj. Zbog korupcijske afere koja se desila u Erdoganovoj stranci 2013. godine odstupio je s položaja te prešao u protivnički tabor, u stranku Fethullaha Gülena.

Dogodilo se to u turskom parlamentu 16. prosinca 2013. godine, tada je Hakan Şükür podnio ostavku na članstvo u stranci te je odlučio nastaviti kao nezavisni zastupnik. Na turskim parlamentarnim izborima 2015. godine izašao je kao nezavisni kandidat (3. izborna jedinica za Istanbul) ali tada nije bio izabran.

Ni potom se Hakan Şükür nije smirio. I prvi puta je osjetio gnjev vlasti nakon što je na svom twitter profilu počeo kritizirati turskog predsjednika Erdogana. Bilo je to prije nepune dvije godine. I protiv njega je bio pokrenut kazneni postupak, te je to nagnalo Hakan Şüküra da se odseli u SAD. Ni danas sadržaj uvreda nije poznat, jer je objava s twittera bila izbrisana, no Hakan Şükür se potom oglasio u javnosti, sa smirujućim tonovima. Te je izjavio kako njegove napisane riječi na twitteru nisu bile upućene predsjedniku Erdoganu. Nije pomoglo, Hakan Şükür se našao na listi nepoželjnih pri turskoj vlasti.

Sad, nakon pokušaja prevrata, Hakan Şükür je pod kud i kamo težim i ozbiljnijim optužbama. Kako navode turski mediji u državnom vlasništvu, za bivšim napadačem turske reprezentacije je raspisana čak i tjeralica i izdan nalog za uhićenje zbog optužbi za “članstvo u oružanoj terorističkoj grupi”, što se odnosi na njegovu podršku pokretu Fethullaha Gulena, koga Erdoganova vlast u Ankari tereti da je organizirao neuspjeli prevrat.

Hakan Şükür je brzo odgovorio i odbio je bilo kakvu povezanost s neuspješnim pokušajem državnog udara 15. srpnja u Turskoj. Opet je bila riječ o twitter objavi. Prenosimo u cijelosti:

“Dragi prijatelji, ne zaslužujem niti jednu od uvreda i komentara koji se čuju i veoma sam tužan zbog njih. Sve do danas sam uvijek bio transparentan i uvijek sam pomogao pravnim i javnim fondacijama. Tih principa sam se držao kada sam se posvetio politici – iako sam shvatio kako politika nije za mene. Možda nisam to mogao raditi, reći ‘ne’ nekome kako ne bih nekog povrijedio. Mene nikad nisu mogli manipulirati, iako se drukčije misli. Napravio sam neke greške, jer sam odluke donosio s osjećajima. Čvrsto tvrdim, bilo je nemoguće znati optužbe o pokretu Fethullaha Gulena. Proklinjem udar koji je napao našeg izabranog predsjednika, Vladu i demokraciju”.

No, turska vlast ostaje pri svojoj odluci, a da misli ozbiljno uhitila je njegovog oca i konfiscirala mu svu imovinu u Turskoj. I još naredila Turskom nogometnom savezu da ime Hakan Şüküra zauvijek izbriše iz svih povijesnih knjiga, almanaha, video priloga, reklamnih materijala! Nevjerojatno, ali istinito. U povijesti turskog sporta, nogometa i društva Hakan Şükür mora biti izbrisan, glasi naredba.

A kako zapravo izbrisati čovjeka, sportaša koji je toliko dao baš turskoj reprezentaciji i turskom nogometu, ma i promicanju turskog društva?

Odmah na početku karijere prozvan je kao “bik s Bospora”, čime se htjelo opisati njegovu neutaživu žeđ za pobjedama i uspjesima. Proslavio se u svom matičnom klubu Galatasaray, a igrao je i za talijanske Inter i Parmu i engleski Blackburn. Za tursku reprezentaciju odigrao je čak 112 utakmica i zabio 51 gol, sjajna je to statistika.

Još uvijek je, a vjerojatno će uvijek i ostati vlasnik rekorda najbržeg gola u povijesti svjetskih prvenstava. On je proparao mrežu Južne Koreje u utakmici za treće mjesto na svjetskoj smotri 2002. godine nakon 11 sekundi igre. Kako izbrisati taj podatak iz arhive Fife i svjetskih prvenstava?

Turski nogometni djelatnici, uz kontrolu političkih vlasti, odmah su prionuli brisanju svih tragova ovog vrijednog sportaša iz turskog nogometa. Pa su tako uklonjene sve njegove fotografije iz muzeja turskih nogometnih reprezentacija u Istanbulu, kao što su maknuti i uništene njegovi portreti iz muzeja, zida slavnih, reprezentativaca.

Navlas isto napravilo se i u njegovom klubu, Galatasarayu za kojeg je dao čak 228 golova. A Hakan Şükür klupska je legenda i njegova fotografija je stajala u svakom uredu. Više ne stoji, a trenutačno se radi na brisanju svih njegovih podataka iz računalnih arhiva.

Mnogi ne vjeruju u ovakav rasplet događaja, te se pitaju može li se uopće zatrti trag jedne takve svjetske veličine. Je,r karijera ovoga sportaša trajala je dvadesetak godina, 1987. do 2007 godine. S time da je 2002. godine na svjetskoj smotri u Japanu i Južnoj Koreji turskom reprezentacijom osvojio treće mjesto, što je najbolji turski nogometni rezultat svih vremena. I on je bio najzaslužniji za takav epilog. Cijela nacija ga je godinama potom slavila!

Kratak presjek njegove nogometne karijere i više je nego impresivan. Započeo je igrati u lokalnom Sakaryasporu gdje je debitirao 1988. godine. Dvije godine kasnije, 1990. godine, preselio se u Bursaspor u kojemu je ostao sljedeće dvije godine. Bio je primjećen i uslijedio je poziv koji se nije mogao odbiti, od najpopularnijeg turskog kluba.

U ljeto 1992. godine prešao je u Galatasaray s kojim je osvojio šest naslova prvaka i četiri turska kupa. Zatim je 1990. godine Şükür s Galatasarayem osvojio Kup Uefa, a bio je i najbolji strijelac toga natjecanja s deset pogodaka. Između dvaju boravaka u Galatasarayu odigrao je pet utakmica za talijanski Torino postigavši 1 pogodak. Izvan Turske igrao je još za milanski Inter, Parmu i Blackburn Rovers, ali s ne toliko uspjeha. Naposljetku, 2003. godine po drugi puta vratio se u Galatasaray gdje je ostao do završetka igračke karijere, 2008. godine. Tada je za Galatasaray odigrao 146 utakmica i postigao 55 pogodaka.

Za reprezentaciju je debitirao još u ožujku 1992. godine u prijateljskoj utakmici protiv Luksemburga, sakupio je 112 nastupa s 51 pogotkom, a zadnju utakmicu za Tursku je odigrao 2007. godine. Nije prošlo ni desetak godina, a postao je državni neprijaelj broj jedan. Pa, za koju državu je igrao?

Post ‘Bik s Bospora’ kao da nikad nije postojao, živio i igrao! je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

Tužan dan za hrvatski nogometni svijet. Umro je Željko ‘Koka’ Smolek. Uzrok smrti poprilično je tragičan, da ne kažemo i čudan. Naime, Smolek nije imao zdravstvenih problema, ali ga je na otoku Pagu, dok je spavao ubola osa, na čiji je ubod Smolek bio alergičan. Nakon uboda nije zatražio liječničku pomoć, pa mu je ubrzo pozillo i srušio se u kupaonici. Nažalost, nisu mu uspjeli na vrijeme pomoći. Alegrijska reakcija brzo je zaustavila rad Smolekova srca i ugasila život legendarnog nogometaša u 64. godini.

Željko Smolek rođen je 1952. godine, odrastao je u Zagrebu, a na zagrebačkim travnjacima razvio se u jednog od najboljih nogometaša. Branio je boje zagrebačkog Kemičara (1967.-1969.) i NK Zagreba (1969.-1984.) za koji je odigrao 670 utakmica.

Smolek je prava legenda ‘pjesnika’ u klubu je sveukupno, kao igračm, trener i funkcioner proveo 35 godina, a baš je on bio jedan od glavnih razloga zbog kojeg se dolazilo gledati NK Zagreb. Bio je Član zvjezdane generacije Zagreab koja je izborila ulazak u prvu ligu, bio je odličan dribler, brz, prodoran lijevi krilni igrač nevjerojatno precizna centaršuta.

Nakon igračke karijere ostao je u Zagrebu i kao trener i funkcioner dosegao status legende.

Post Tragična smrt legendarnog nogometaša Zagreba: Preminuo Željko Smolek… je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

Naš nogometni muzej ide dalje, s prekrasnom pričom o Dinamovom osvajanju Kupa velesajamskih gradova 1967. godine. Taj zasluženo osvojen trofej jedne sjajne generacije Dinama ostao je za bivše države jedini europski naslov klubova tadašnje Jugoslavije. Mnogi, napose oni mlađi, pitaju se kakvo je to natjecanje – Kup velesajamskih gradova?

Odgovor je lak, to je natjecanje bilo preteča kasnijeg Kupa Uefa. Enciklopedijski rečeno, Kup velesajamskih gradova je klupsko europsko natjecanje koje je zamislio i pokrenuo Ernst Thommen dok je bio dopredsjednik krovne europske nogometne organizacije. Još 1955. godine u Baselu mje okupio predstavnike 10 europskih gradova velesajamskih domaćina (Barcelona, Basel, Birmingham, Frankfurt, Kopenhagen, Laussane, Leipzig, London, Milano i Zagreb) i predložio organizaciju natjecanja gradskih reprezentacija.

Prvo izdanje zamišljeno je kao dvogodišnje natjecanje, no održavanje se protegnulo na tri godine. I sljedeća dva izdanja, 1958-60. i 1960–61., održana su kao natjecanje gradskih vrsta, a od sezone 1961–62. postaje jednosezonsko klupsko natjecanje u koje je svaki član Uefe imao pravo poslati do tri kluba. Broj sudionika, konkurencija i ugled stalno su rasli. Od sezone 1971–72. organizaciju preuzima Uefa i mijenja mu naziv u Kup Uefa.

Dinamo je sjajno igrao u ovome natjecanju, još 1963. godine plasirao se u finale, no nedostajao je zadnji iskorak, u finalu je poražen protiv prejake Valencije.

No, samo tri godine kasnije Dinamo je opet igrao izvanredno i s nekoliko rezultata potvrdio da će biti jedan od pretendenat za osvajanje naslova Kupa velesajamskih gradova. Valja izdvojiti pobjedu protiv snažnog Milana u drugoj polovici 1966. godine u Srednjoeuropskom kupu, a odmah početkom sljedeće godine Dinamo je u prijateljskoj utakmici pobijedio tada najbolju europsku momčad, Celtic s 1-0, pogotkom Zambate. Uzgred budi rečeno, nekoliko mjeseci kasnije Celtic je postao europski prvak, svladavši u Lisabonu u finalu milanski Inter. Zapravo, nije teško ustvrditi, Celtic i Dinamo te su sezone bili najbolji europski klubovi.

Ipak, na početku natjecanja u Kupu velesajamskih gradova Dinamo je na mahove izgledao i neuvjerljiv. Već u prvom kolu Dinamo je bio na rubu ispadanja i to protiv objektivno kud i kamo slabijeg Spartaka iz Brna. Prvu utakmicu Dinamo je izgubio 0-2, u uzvratnom dvoboju je pobijedio s istim rezultatom i ždrijebom, sudačkim bacanjem novčića morao se odlučiti pobjednik. Ni do danas nije razjašnjena tajna, odmah nakon što je sudac bacio novčić te nakon njegovog pada Slaven Zambata počeo je veselo skakati oko novčića. Odmah su ga zagrljajem poklopili njegovi suigrači. Je li novčić pao na pravu, Dinamovi stranu ni do danas nije znano, mnogi smatraju da je Zambata posegnuo za trikom. I u tome vide nastanak Dinamovog prokletstva u europskim natjecanjima zadnjih desetljeća…

U drugom kolu takoder se Dijamo mučio protiv škotskog Dunfermlinea u kojem je igrao Alex Ferguson, kasnije čuveni trener Manchester Uniteda. Škotskoj je Dinamo poražen s 2-4, u Zagrebu je pobijedio s 2-0 i na temelju pogodaka u gostima prošao dalje. Nije bilo lako ni u 3. kolu, u nadmetanju s rumunjskim Ploestijem, iako je prvi dvoboj u gostima uspješno apsolviran s 1-0 pobjedom u uzvratu u Zagrebu igralo se bez pogodaka, makar su rumunjski nogometaši opasno prijetili i jurišali.

U sljedećem kolu, bio je to već četvrtfinale, Dinama je čekao Juventus. Početni optimizam, nakon teških bojeva u prethodnim utakmicama, možda je malo i splasnuo. No, već u Torinu u prvoj utakmici Dinamo je blistao, na kraju je bilo 2-2, a Juventus je izjednačio u zadnjim sekundama utakmice. Tako je samo produžio nadu, jer je u Zagrebu pred punim Maksimirom doživi težak, najgori poraz tih godina. Pogocima Novaka, Mesića i Belina Dinamo je protiv čuvene “stare dame” trijumfirao s čak 3-0!

U polufinalu je bilo i teško i urnebesno. Teško, jer je Dinamo nakon prve utakmice u Frankfurtu protiv Eintrachta bio tri gola u zaostatku, urnebesno jer je u uzvratu na maksimirskom stadionu pobijedio s 4-0. Bila je to dramatična i šokantna utakmica, nakon 90 minuta Dinamo je golovima Lamze, Zambate i Novaka tri minute prije kraja dosegao prednost njemačke momčadi. Krenulo se u produžetke, u 102. minuti Lamza je srušen u prodoru, suđen je jedanaesterac, a odgovornost je uspješno preuzeo Rudi Belin. Zabio za odlazak Dinama u veliki finale protiv Leeds Uniteda, tada istinskoj perjanici engleskog nogometa.

U toj, možda najboljoj utakmici Dinama svih vremena nastupili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.

Nakon utakmice, tijekom slavlja s balkona je pao, u vili Rebar, Stjepan Lamza, teško se ozlijedivši. Njegovo oporvak bio je dugotrajan, vratio se nogometu, ali više nikad na onaj način kako ga je prezentirao prije te ozljede. I danas svjedoci tvrde da je utakmica protiv Eintrachta bila najbolja u Lamzinoj karijeri.

– Bil sam pijan, pal sam s balkona i ničega se ne sjećam, govorio je kasnije novinarima Lamza.

Dinama je čekao finale, Leeds je bio prepun izvrsnih igrača, uz proslavljenog Jackie Charltona bili su tu još Bremner, Gray, Lorimer, Sprake, O’Grady… Prva utakmica igrala se u Zagrebu i Leeds je potpuno nadigran, Dinamo je tukao 2-0, a zgoditke su postili Čerček i Rora. Mogla je pobjeda biti i uvjerljivija, novinari su pisali da je “pobjeda lijepa, ali možda ne i dovoljna”. Da, toliko je Leeds bio jak da se sumnjalo u usojeh čak nakon 2-0 pobjede u prvoj utakmici.

U uzvratu na Elland Roadu, tom nogometnom hramu, Leeds je krenuo iz sve snage, sve je dao u napad, no pogodak nije zabio. Vratar Škorić branio je sjajno, dovodio do očaja publiku i napadače Leeds Uniteda. Slaven Zambata, Dinamov kapetan primio je prigodan pokal od predsjednika Fife, Staney Rousa.

Treneri te zlatne momčadi bili su Branko Zebec i Ivica Horvat, a Kup su osvojili: Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Slaven Zambata, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat.

Post NOGOMETNI MUZEJ: Dinamo – osvajač Kupa velesajamskih gradova 1967. je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

Danas je Nogometni klub Zagreb drugoligaš, nekad je bio ne samo sjajan hrvatski prvoligaš i prvak (2002), nego i u bivšoj državi jedan od najomiljenijih klubova zbog stasite i dobre generacije sedamdesetih i osamdesetih godina. Prošle godine u listopadu jedan od najistakuntijih članova te generacije Božo Bakota umro je u 66. godini, neki dan je nogometni svijet napustio Željko Smolek (64) godine koji je s Bakotom činio sjajan napadački krilni dvojac, iza kojih nje oridnirao Drago Rukljač. Ova generacija Zagreba puna je nezaboravnih nogometnih imena, red ih se sjetiti u ovako tužnim sjećanjima.

Sve su to jaka nogometna imena: Šarović, Čopor, Antolić, Čop, Tkalec, Lipovac, Uljan, Smolek, Bakota, Kovačić, Rukljač, Čerček, Simunić, Valec, Godinić, Šišić, Markulin, Kafka, pa prije Močibob, Horvat, Šetka i mnogi drugi…

Smrt Željka Smoleka, zdravog kao dren nakon uboda ose i jake, prejake alergijske reakcije bolno je udarila u srca “zagrebaša” koji su se nakon dugo godina okupili u svom klubu, odati počast svom suigraču, Koki, kako su ga od dragosti zvali. Vratile su se uspomene ne samo kod njegovih suigrača i suvremenika, već i kod postarijih navijača, novinara, sportskih djelatnika…

Rođen 1952. godine, Željko Smolek Koka izrastao je na zagrebačkim travnjacima u jednog od najboljih zagrebačkih nogometaša. Nastupao za zagrebački Kemičar (1967–69) i NK Zagreb (1969–84), za koji je odigrao 670 utakmica. Da, takva su to vremena bila, prisjeća se novinar Anton Samovojska: “Igrač je cijelu karijeru provodio u jednom klubu, postajao je legenzda z aigračkog života”!

Željko Smolek fakat je bio prava legenda kluba iz ulice pjesnika, ulice Silvije Strahimira Kranjčevića na zagrebačkoj Trešnjevci. Pa, pogledajte ove brojke, on je u klubu kao igrač, trener i djelatnik proveo 35 godina. Igrao je za Zagreb od 1969. do 1984. godine, u čak 670 utakmica, nije preambiciozno reći zbog takvih igrača postajala su stajaća mjesta. Jer, kad je prodirao Smolek svi su morali ustajati, toliko je atraktivan bio. Imao je dribling, pogled, centaršut, eleganciju, imao je sve!

Smolek je bio član talentirane generacije Zagreba koja je 19. srpnja 1973. u Maksimiru pred više od 64.000 gledatelja u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak u Prvu ligu igrala neriješeno s Osijekom 2-2 da bi nakon izvođenja jedanaesteraca izborila plasman u prvu jugoslavensku ligu.

Upravo ta utakmica i danas je medijska atrakcija, jer na tom sportskom događaju postignut je jedinstveni rekord. Nikad prije, a ni poslije u Hrvatskoj nije bilo toliko gledatelja na jedom sportskom događaju! Danas maksimirski stadion u Zagrebu prima nešto više od tridesetak tisuća gledatelja, no zdanje na istočnom dijelu grada znalo je posjetiti i šesdesetak tisuća gledatelja. Dinamove utakmice znalo je nerijetko u derbijima protiv Hajduka, Crvene zvezde ili Partizana gledati više od 60 tisuća navijača, no Maksimir nikad nije bio pun kao 19. srpnja 1973. godine. Tada je na kvalifikacijskoj utakmici Zagreba i Osijeka za plasman u Prvu ligu bilo i 70 tisuća gledatelja. Uostalom, jedan podatak dovoljno govori – za tu utakmicu prodano je 64.138 ulaznica.

Smolek je igrao tu utakmicu, veoma dobro. Možda izgleda čudno zašto je toliko ljudi došlo na jednu, ruku na srce, drugoligašku utakmicu. No, vremena se mijenjaju i ako danas tako nešto nije moguće prije više od 40 godina to je bilo lako ostvarivo. I Zagreb i Osijek te su sezone bili sjajni u drugoligaškoj konkurenciji. Kvalifikacije su bile teške, Osijek je završni dvoboj sa Zagrebom izborio pobjedom protiv Prištine. Zagreb je do zadnje runde i nadmetanja s Osijekom morao preskočiti Famos iz Hrasnice. U dvoboju Zagreba i Famosa, zamislite, na maksimirskom stadionu bilo je 50 tisuća gledatelja.

Zagreb i Osijek u međusobnim dvobojima morali su tako odlučiti tko će u Prvu jugoslavensku ligu. Zbog velikog zanimanja navijača nije dolazilo u obzir da Zagreb uzvratnu utakmicu igra na svom stadionu u Kranjčevićevoj ulici. U prvoj utakmici u Osijeku i na danas znanom Gradskom vrtu bilo je čak 20 tisuća gledatelja. Ta utakmica u Osijeku bila je odgođena za dva dana jer se kompletna momčad Osijeka otrovala hranom. U zanimljivom osječkom dvoboju pogodaka ipak nije bilo. Osijek je u četiri godine po treći put igrao kvalifikacije za Prvu ligu i navijače slavonskog kluba nije napuštala nada da u Zagrebu na uzvratnoj utakmici mogu napraviti iznenađenje i konačno se dokopati prvoligaškog društva.

U Zagreb je tih ljetnih dana iz Osijeka krenulo – 30 tisuća navijača. Utakmica je zaista bila dramatična. Najprije je poveo Zagreb, pogodak je postigao Pero Močibob u 30. minuti. Zagrebovi navijači gromoglasno su slavili sve do 55. minute kada je Ljupko Petrović izjednačio, a u 65. minuti Bašić je doveo Osijek u vodstvo. Sada su po tribinama plesali i pjevali Osijekovi navijači. No, pred sam kraj utakmice Močibob je postigao još jedan zgoditak, za konačnih 2-2. I moralo se pristupiti jedanaestercima. Na tribinama je ključalo. Za Osijek su pogađali Lj. Petrović, Lončarić i Rupnik, a Močibob, Markulin, Rukljač i Hušidić za Zagreb. U junaka utakmice se prometnuo Zagrebov vratar Horvat obranivši udarce Milića i Bašića.

“Takvo slavlje Zagreb nikad nije vidio, ljudi su se vozili po krovovima tramvaja i pjevali. Grad je znao proslaviti ulazak još jednog kluba, uz Dinamo, u Prvu ligu”, sjeća se Drago Rukljač.

Vrijedi se prisjetiti i imena s te antologijske utakmice Zagreba; Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, Močibob, Rukljač, Smolek, nastupili su još Hušidić i Bakota.

Jedan novinar inspirativno je napisao izvještaj s te utakmice. “Te čudovišne, surove, euforične i iscrpljujuće veličanstvene kvalifikacije dobile su za zbogom svoj super-spektakularni finale. Nakon teških 360 minuta porođajnih muka u prisutnosti nezapamćenog broja gledatelja na maksimirskom stadionu rođen je novi prvoligaš – Zagreb. Divovska borba na igralištu, s predigrom, međuigrom i epilogom, i izvan terena, kulminirala je u predvečerje koje je nalikovalo smaku svijeta, izvođenjem jedanaesteraca, dovodeći igrače i navijače do ruba sloma živaca. Sudbina, godišnji i dugogodišnji rad ovisili su o udarcima s bijele točke. Stravično. Zagreb je sačuvao sigurnije noge i – ruke. Što je najizravnije odlučilo? Iz Zagrebove perspektive – Franjo Horvat. Odličan, bravurozan za vrijeme igre, obranio je dva jedanaesterca, omogućivši Hajrudinu Hušidiću da opravda naziv zlatne rezerve i označi početak slavlja kakvo ovaj grad nije doživio.”

Danas, tajnik HOO-a, Josip Čop dugo godina bio je Smolekov suigrač. Prisjeća se:

“Smolek je bio profinjeni, izuzetno brz tehničar, imao je nezadrživ dribling i odličan centaršut. Bio je prototip modernog krila s kojim sam u momčadi NK Zagreba proveo nezaboravnih osam godina, a nakon završetka karijere ostali smo prijatelji”,

Smolek je bio i trener, no pomno je pratio što se događa u njegovom klubu. Nije se ustručavao reći što misli o ovakvom Zagrebu koji pluta po drugoligaškim ljestvicama, bez identiteta, zaboravljajući na svoju prošlost. Teško se mirio s današnjim Zagrebom…

“Jedva da se i vidimo mi iz stare generacije, to vam sve kazuje”, znao je govoriti pokojni Smolek. “Kao ekipa smo se raspali, ne družimo se. Valjda da ne gledamo što je s današnjim klubom. To je bolno i za mene i za moje nekdašnje suigrače. Bolno je to i za mene i za nekdašnje suigrače. Zagreb je uvijek bio treći klub u Hrvatskoj, iza Dinama i Hajduka, a sad je spao na niske grane. Očito je ta vizija klupskog predsjednika Dražena Medića posve promašena, ali najviše me zabrinjava što je gradonačelnik Milan Bandić dignuo ruke od tog kluba. Medić je ostao sam, nema upravu, dakle nema ljude koji bi mogli i trebali pribaviti novac za život kluba”, riječi su Željka Smoleka koji se javno suprotstavio i promjeni klupskog identiteta, kada su osnove klupske boje bijelo-plava promijenjene u crvenu:

“Nevjerojatno”, zborio je Smolek. “Ja to ne mogu shvatiti, ne može Zagreb imati crvenu boju, pa nismo mi Velež! To je katastrofa! Kad sam vidio prostorije u Zagrebellu, u kojima prevladava crvena boja, nisam mogao doći k sebi, pitao sam ljude: “Pa kaj je ovo, kaj smo mi Zvezda, Velež, ili – Zagreb”?.

Jednom rečenicom pokojni Koka je sve rekao – klub se danas ne vodi dobro. I točka. Neka mu je laka hrvatska zemlja!

Post SPORTSKI MUZEJ: Nema ih više, Božo Bakota i Željko Smolek bili su krila na kojima je Zagreb letio je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

Nakon briljantne pobjede Rijeke protiv nemoćnog i slabog Dinama (5-2) prisjetismo se starih nogometnih vremena. Jedan od onih koji je proslavio Dinamo i Zagreb, koji se s 19 godina iz rodnog Sinja zaputio put Zagreba na studij prava, no istovremeno čvrsto odlučan u namjeri da nakon sinjskog Junaka zaigra za Dinamo, za klub koji je tada bio gospodski klub, koji je igrao najbolji i najljepši nogomet u YU ligi. Taj Dinamo Zambatine generacije imao je svoje navijače i simpatizere doslovno od Jesenica do Đevđelije. Zvezda je bila dobra mušterija više godina ali Zvezda je imala svoje filijale gdje je sigurno osvajala bodove, imala je logistiku i svoje suce! Čudnom ironijom sudbine i spletom nesretnih ali i dobro režiranih okolnosti, taj Dinamo nije bio prvak čak ni 1967. kada je osvojio Kup velesajamskih gradova!

Jednostavno, Dinamo je bio pokraden za nekoliko naslova prvaka Jugoslavije, a tu legendarnu momčad predvodio je legendarni “plavi 9” Slaven Zambata.

Svojedobno je zlatna kopačka Europe Josip Skoblar, jedan od najvećih igrača s prostora bivše države, rekao kratko i jasno – Najteže je zabiti gol, to napadači dobro znaju! A ako netko zna koliko je zabijanje golova teško, iako se često činilo da je on to činio “iz zafrkancije” kako je rekao Rudi Belin, to je zasigurno Slaven Zambata. Rođen u Sinju 24. rujna 1940. godine Zambata je igrao uglavnom s brojem 9 na leđima, a svojedobni izbornici Jugoslavije Ćirić, Lovrić ili Ruševljanin ovim riječima dočekali bi Zambatu među YU reprezentativcima: pitali bi ga je što je radio u Junaku, Zambata bi odgovorio – davao sam golove, a na pitanje – što radiš u Dinamu, Zambata je ponovio odgovor – dajem golove! Tada bi izbornici ili tadašnji selektori poentirali – eto, to sada radi i u reprezentaciji Jugoslavije! I radio je Zambata na najbolji mogući način, trpao je golove i u Dinamu i u reprezentaciji za koju je odigrao 31 utakmicu i postigao 21 gol, dok je u desetogodišnjoj karijeri u Dinamu odigrao 396 utakmica i postigao 269 golova! S boljim postotkom postignutih golova i u Dinamu i u reprezentaciji od Davora Šukera, dok je sve druge golgetere ostavio na pristojnoj udaljenosti…

Danas Dinamo nije građanski, još manje gospodski klub, ili još manje klub u kome su nekad igrali rođeni Zagrepčani Škorić, Gračanin, Belin, Ramljak, Novak ili Čerček; nekad je Dinamo bio ponos Zagreba i Hrvatske, a kakav je i što je danas? Uglavnom, klub s uvezenim i jeftinim trećerazrednim legionarima, dok se igrači koji vrijede brzo utrže za milijune eura, sve pod šifrom, prodaj skupo, kupi jeftino, rezultat je manje bitan i zbog njega glava nikoga ne boli, glavno je da trgovina ide…

Danas u Dinamu caruju profit i malograđanski mentalitet, i čini se, odlaskom uprave kluba iz Haulikove i činjenicom da nema više ljudi, ili postoje a ne mogu do zraka i daha zbog onih koji danas vode Dinamo i koji su ga doveli u poziciju da klub iz Maksimira danas predstavlja europskog trećeligaša, dok je nekad peglao najjače europske klubove, nema više ljudi kalibra jednog Otta Hofmanna, Ivana Šibla ili Mate Došena, nestalo je upravo ono što je resilo i krasilo Dinamo – ponos i gospodština! Hrvatstvo u najplemenitijem smislu.

Vjerujem da nam Zambi neće zamjeriti ovakav rođendanski uvod, i zato se vraćamo još jednoj maksimirskoj legendi, Rudiju Belinu, koji je 1983. rekao o Zambati: “Danas svi u šesnaestercu čekaju čistu situaciju. Nitko ne ide na prvu gol-štangu. Jedan Zambata je od otpadaka pravio kapital. Iz zafrkancije. Samo da zanita i nadmudri čuvare…”

Tu zlatnu generaciju ’67. vodio je trenerski mag Branko Zebec i ne zna se je li bio veći igrač ili trener, zapravo, igrački i trenerski bio je svjetska klasa! Taj Zebecov Dinamo igrao je tehnički dotjerano do savršenstva i lepršavo, pucao je od snage i što je najbitnije – imao je nogometne znalce! Ne priučene nogometaše ili one koji misle da se nogometaš postaje u teretani…

Na svim stadionima bivše države gostovanje Dinama bio je praznik za nogometne sladokusce. Ti nogometni zaljubljenici ili navijači diljem Jugoslavije nisu ga previše voljeli, možda i zato jer je na jedan profinjeni način predstavljao Zagreb i Hrvatsku kao ni jedan klub prije ili poslije tog Dinama.

Istrčavanje iz tunela na beogradskoj Marakani, čim bi se pojavio makar tračak, nagovještaj plave, modre boje dresa nekog igrača Dinama, pratili su gromoglasni zvižduci koji su parali nebo uz skandiranje ustaše, zagrebački pederi…

Poliglot i novinar, velemajstor stila i sadržaja Sinan Gudžević, napisao je mnoge bezvremenske tekstove, jedan od njih je i onaj o Ćamilu Zambati, i taj Ćamil danas možda više nije ni živ, koji je nakon pastirskih dana na Sandžaku završio na beogradskoj periferiji u Mirijevu, toliko je obožavao Zambatu da je uzeo njegovo prezime. A koliki su tek Slaveni dobili ime po legendarnom Dinamovom centarforu…

Zlatko Cico Kranjčar legenda je Dinama poput Zambate ili Belina, ali i najnovija žrtva onih koji danas vode Dinamo, bio je baš kao i Zambata neumoljivi “ubojica” golmana i dobro zna o čemu priča, ovih dana je rekao: “Napadači moraju zabijati iz ničega. I kad nema pravih prilika, moraju se snaći. To je u moje vrijeme bilo bitno drukčije. Sjećam se jedne utakmice protiv Željezničara u Zagrebu, nismo imali pravu priliku i Cerin je zabio iz ničega…”

Zašto danas nema publike u Maksimiru? Dva su razloga: navijači ne mogu shvatiti ni prihvatiti Dinamo kao Mamićevu tvrtku ili šverckomerc d.o.o., baš kao što je i grad Zagreb Bandićeva prćija, a drugi je razlog – Dinamo je danas bolno i do neprepoznatljivosti lišen dobrih, velikih igrača, kakav je bio Zambata…

Nekadašnji derbi velike četvorke bio je pravo ludilo. Tramvaji nisu vozili jer nisu bili potrebni i nisu mogli od rijeke navijača koja bi ponosno i gromoglasno s tadašnjeg Trga Republike krenula u Maksimir: Jurišićeva pa Draškovićeva, prozori na kućama i zgradama širom otvoreni, ozarena i sretna lica, Bože moj, danas će pobijediti naš Dinamo! Vlaška, Kvatrić i radost i uzbuđenje su na vrhunca dok je rijeka navijača lagano klizila prema Maksimiru, ali i gužva je bila sve veća…odlazak s utakmice bio je poseban doživljaj.

Zambijev stariji brat Miodrag imao je nadimak Zeko i bio je, prema Slavenovim tvrdnjama – bolji nogometaš od njega! Bajdo Vukas je bio svjetski nogometni autoritet i jednom zgodom je pokazujući na Zeku rekao – ovaj će biti bolji od mene! Zeko je imao brzinu, dribling i odličan udarac objema nogama. Očito, genetika ili prirodna nadarenost obilno je podarila Zeku i Ćoku – kako je bio Slavenov nadimak u sinjskim danima. U jednoj kvalifikacijskoj utakmici za nekadašnju Prvu ligu igrajući za Šibenik Zeko je utrpao Varteksu pet golova.

Zambija zovemo, bivši nogometaš Zagreba Dragan Milanović i autor ovog teksta – Ant. Prema onoj u križaljkama – stari Slaveni zvali su se Anti…

Bila je 1962. godina i na veliki stadion u Leipzigu istrčali su: Šoškić, Durković, Jusufi, Ivoš, Marković, Vasović, Z. Čebinac, Zambata, Jerković, Šekularac i Skoblar! Fantastična ekipa! Da je moguć povratak iz prošlosti ili nogometno putovanje vremenom – danas bi lagano bili, ne europski nego svjetski prvaci! Lijevala je kiša. Sjetio se Zambi tada na poseban način svoga prvog trenera u Sinju, Branka Dragaša, Sjetio se i legendarnog Oskara Jazbinšeka, kod koga je Zambi uspješno položio prijemni ispit u Dinamu potkraj 1959. godine. Sudio je, tada, čehoslovački sudac, pan Jan Koreluš! Jerković je dodao loptu Zambati na centru i utakmica je počela…

Zambi se prisjeća:

“Na stadionu je bilo oko 50.000 gledatelja ali stvorili su takvu buku kao da ih je duplo više. Trube i čegrtaljke parale su zrak i osjećao sam se kao u transu. Na velikom satu stoji da je prošla i 22. minuta. Skoblar mi je munjevito prebacio loptu, poveo sam je nekoliko koraka i kada sam došao na desetak metara od gola iskosa sam opalio. Bilo je dobro: ciljao sam lijevi kut i pogodio ga. Svi naši igrači potrčali su mi čestitati no jedan na poseban način…”

Dražan Jerković je dao drugi gol, no utakmica je završila 2-2.

Možda najbolju utakmicu u YU reprezentaciji odigrao je protiv Mađarske u Beogradu na stadionu JNA. Fantastična Zambijeva utakmica! U novinama je dobio ocjenu 10, nije dao gol na toj utakmici, da ga je dao, napisao je jedan beogradski novinar – dobio bi ocjenu 11!

A ovakav je bio Zambatin dolazak u Dinamo:

“Vi ste Zambata, zar ne, dočekao me Oto Hofman, tajnik Dinama i sasvim konkretno rekao da ću postati njihov član ukoliko budem zadovoljio na probnom ispitu.

“Kao nogometaš nikad nisam bio manji od makova zrna kao ovaj put. Pomislio sam na ponudu Hajduka gdje ne bih trebao polagati probni ispit…”

Priča ide dalje:

“Boravit ćete u Esplanadi – nastavio je Hofman. Danas pođite na pomoćni teren u Maksimir, javite se Oskaru Jazbinšeku. On će vas probati”…

Naposljetku…

“Došao sam na vrijeme na stadion, upoznao se s Jazbinšekom, uzeo stvari i bez straha pošao da vidim što će biti sa mnom. Jazbinšek je nabacivao lopte a ja sam tukao volej udarcima iz svih pozicija. Lopta me je taj dan savršeno slušala. Ostavio sam jak dojam na Jazbinšeka koji je za mene bio jedan od nogometnih bogova, i kome sam se u dječačkim danima iskreno divio. Pitao me što sam dosad radio, jer imam snažan i točan udarac”.

Pristupnica ga je čekala u tajništvu, ali nije je odmah potpisao jer su u Dinamu bili opčinjeni i prezauzeti, na redu je bio derbi na početku sezone 1959/60. protiv Crvene uvezde! Dinamo je pobijedio 2-1, na golu Beograđana bio je Vladimir Beara. Veliki Vladimir činio je čuda na toj utakmici i zadivio navijače, bez obzira na klupsku boju. Poput krušaka hvatao je projektile Jerkovića i drugih dinamovaca…

“U drugoj momčadi sam postao prvi strijelac. Nadavao sam se golova do mile volje. Putem svojih ‘obavještajnih kanala’ saznao sam, da je na mene počeo računati i Milan Antolković, trener prve momčadi. Iako je od dana potpisivanja ugovora prošlo jedva tri mjeseca, zajedno s Jovičićem ja sam jedini od mladih pozvan da s prvom momčadi pođem na pripreme na Pokljuku. Još pamtim dan polaska na put: bilo je to 31. siječnja 1960. godine”

Bilo je to vrijeme Irovića, Šikića, Gašperta, Šanteka, Crnkovića, Perušića, Lipošinovića, Čonča, Jerkovića, Matuša, Pašića, Mirka Stojanovića, Markovića, Dugandžije, Jovičića i Zambate…

Eto, tako je počeo nogometni uspon Slavena Zambate. Dinamove legende zauvijek. Legende i idola Maksimira. Još jednom, u ime onih koji su ti skandirali i koji su te kao nogometaša obožavali i nosili na rukama – Zambi, sretan ti 76. rođendan.

Post Zambatina statistika upravo je zapanjujuća, 369 puta igrao za Dinamo, zabio 269 golova je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

Kakve je obrane znao činiti svjedoče i brojne fotografije reportera iza gola koji su slikali napadače trenutak nakon što su spoznali da je njihove udarce obranio – Peter Shilton. Bravurozan, gibak, nametljiv, bio je jedan od najboljih vratara svijeta u svoje doba, a aktivna karijera trajala mu je, možete li vjerovati, 30 punih godina. Još uvijek drži rekord u broju nastupa za englesku reprezentaciju (125).

Puko nabrajanje njegovih dosega zahtijeva i prostora i vremena. U tih 30 godina stajanja među vratnicama Peter Shilton, rođen u Leicesteru 1949. godine, igrao je u 11 klubova, kao reprezentativni vratar bio je na tri svjetska prvenstva (1982, 1986, 1990), dva Eura (1980, 1990), osvojio je dva naslova klupskog prvaka Europe s s Nottingham Forestom (1978, 1979), a sveukupno je startao u više od tisuću utakmica.

Da sve bude zanimljvije u cijeloj priči, kako mu je igrački vijek trajao, debitirao je na Svjetskom prvenstvu s čak 32 godine, 1982. godine u Španjolskoj. To ga nije omelo da sveukupno 17 puta brani na utakmicama svjetskih prvenstava, a od tih 17 utakmica u čak 10 nije primio gol. Inače, za Englesku je debitirao još 1970. godine protiv Istočne Njemačke naslijeđujući velikog Gordon Banksa.

U nogometnoj povijesti zauzima počasno mjesto. I zbog svoje kvalitete i dugovječnosti. Bio je profesionalan igrač do 47. godine. Nažalost, najpoznatiji je ipak kao žrtva Maradonine “Božje ruke” na svjetskoj smotri u Meksiku  1986. godine. O tome, kasnije…

Njegov suvremenik u engleskom nogometnom prvenstvu i na engleskom reprezentativnom golu bio je također izvrstan vratar Ray Clemence. Koji je tijekom Shiltonove karijere skupio 62 nastupa za reprezentaciju. Koliko je Shilton trajao mogao je imati skoro 200 nastupa za reprezentaciju da mu Clemence nije bio konkurencija. Ruku na srce, tadašnji engleski izbornici imali su uvijek veliku dvojbu, kome povjeriti povjerenje jer su obojica, i Shilton i Clemence, bili sjajni.

Shiltonov refleks bio je ključan za jednu od najvećih senzacija u povijesti europskog i svjetskog nogometa. Da, Shiltonov refleks i pouzdanost na vratima pomogla je njegovom klubu Nottingham Forestu da u pet godina iz četvrte engleske lige dođe do naslova engleskog i europskog prvaka.

Nogomet je najpopularniji sport na svijetu, nesumnjivo, a svoju popularnost, duguje činjenici da od svih sportova autsajder upravo u nogometu ima najveću šansu. Doista, povijest nogometa obiluje iznenađenjima i senzacijama i ustinu je teško odrediti, ocijeniti što je u nogometnoj povijesti najveće iznenađenje…

Mnogi su mišljenja da je trijumf Urugvaja na svjetskoj smotri 1952. u Brazilu čak i najveća senzacija, ima i onih koji su razmišljanja da u najveća iznenađenja postave trijumf Liverpoola protiv Milana u finalu Lige prvaka, nakon 0-3 zaostatka u prvom poluvremenu. Primjera velikih iznenađenja ima bezbroj, no ako ćemo govoriti o najvećem iznenađenju u kontinuitetu onda bez premca epitet “majke svih senzacije” pripada Nottingham Forestu, engleskom nogometnom klubu koji je 1973. godine nastupao u četvrtoj engleskoj ligi, da bi 1978. i 1979. godine bio – europski prvak. Nakon sjajnih partija u prvom finalu Nottingham forest je pobijedio švedski Malmoe, u drugom finalu njemački Hamburg Sport Verein kojeg je vodio hrvatski stručnjak Branko Zebec i u kojem je igrao naš Ivan Buljan.

I sve to samo s jednom konstantom, vratarom Peterom Shiltonom i menedžerom Brianom Cloughom. U Kupu prvaka tih godina Shilton je činio čuda.

Red se i prisjetiti koji su igrači branili boje Foresta u slavnim godinama, godinama osvajanja europskih naslova; Shilton, Anderson, Clark, McGovern, Lloyd, Burns, Gemmill, Bowyer, Birtles, Woodcock, Francis, Robertson. Ipak, prvo ime bio je Shilton.

Tijekom Svjetskog prvenstva u Meksiku 1986. godine bio je vratar kojem je Diego Maradona gol zabio rukom. U četvrtfinalnoj utakmici Engleske i Aregentine (1-2). S Engleskom je Shilton eliminiran i u četvrtfinalu prethodne i kasnije europske smotre.
Iz tih vremena datira i jedna Shiltonova izjava…

“Uvijek vjerujem da ćemo pobijediti i da ćemo osvojiti Svjetsko prvenstvo. Morate vjerovati da ćete pobijediti i vjerovati ćemo da ćemo osvojiti Svjetsko prvenstvo sve dok sudac ne odsvira kraj i mi ne ispadnemo”, znao j ebiti i te kako duhovit.

Međutim, nikad nije prebolio nesportski potez Maradone i njegov gol rukom. Prilikom centaršuta u prostor, Shilton i Maradona su skočili za loptom, ali ju je Maradona rukom gurnuo preko Shiltona i lopta je ušla u gol i Argentina je bila u prednosti. Iako je Shilton govorio kako je Maradona igrao rukom (a snimke su to kasnije i potvrdile), pogodak je priznat i Argentina je povela s 1-0. Engleska će tu utakmicu izgubiti s 2-1. Drugi gol za Argentinu zabio je također Maradona u legendarnom slalomu kroz engleske igrače od centra terena sve do Shiltona.

Engleski vratar često govori o tim trenucima, još nije prebolio tu sportsku nepravdu:

“Jedina stvar koja mi smeta je to što se Maradona nikad nije ispričao zbog onoga što cijeli svijet zna. Na kraju utakmice, ako se desi nešto između nogometaša, mi se ispričamo jedan drugome. No, on to nikad nije napravio, a to je neoprostivo. On jest najbolji igrač protiv kojeg sam ja igrao, ali mu nikad ne bih ponudio ruku kada bi se negdje slučajno sreli”, govori Shilton.
Maradona mu ne ostaje dužan, njihove prepirke prava su poslastica za javnost…

“Ne mogu vjerovati da čovjek ne može prihvatiti nešto što se dogodilo. To je nešto što se dogodilo prije mnogo godina i opet me upozorava i spominje te stvari. Ni meni ne pada na pamet da mu pružim ruku, a o ovome govorim samo zbog toga što me Shilton svojim izjavama natjerao riječima da sam varalica. To je njegov stav i to je ok, ali još jednom ponavljam – Neću se ispričavati za nešto što se dogodilo prije 30 godina, uzvratio je Maradona”.

Znao je Maradona biti i oštriji:

“Eh, Shiltone, Shiltone, baš me zanima da si bio na mom mjestu bi li ti priznao da si igrao rukom, ajde molim te ostavi me na miru. Istina je da nikad nisam zažalio jer sam rukom postigao taj gol. Sjećam se tog gola jako dobro, kad sam ga zabio rukom suigrači su bili vrlo bojažljivi. Došli su me zagrliti, a meni je izgledalo da mi govore kako smo ih pokrali. Rekao sam igračima da onaj tko pokrade lopova, dobija oprost za sljedećih 100 godina” rekao je Maradona aludirajući na rat za Malvine kojeg su Englezi dobili u sukobu s Argentinom.

Shilton se i danas pojavljuje po engleskim medijima kao komentator, znaju ga uloviti policajci kad vozi alkoholiziran, imao je problema s kockom, a jedna od njegovih najduhovitijih tvrdnji, kada govori o svojoj igračkoj dugovječnosti jest sljedeća…

“Nikad, baš nikad nisam bio ozlijeđen tijekom igračke karijere. Zapravo, jesam nekoliko puta, kada sam kao ljubavnik skakao s balkona pred razjarenim muževima”!

Post SPORTSKI MUZEJ: Kakav fenomen – branio je u više od tisuću utakmica u 30 godina aktivne karijere je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

Nije tada bilo vrijeme ni interneta ni multimedije, ni smart telefona ni svih ovih čudesa kojima danas svjedočimo i s kojima smo upućeni što se i gdje u sportskom svijetu događa gotovo iste sekunde. Danas znamo istog trenutka za svaki pogodak, koš, fintu kad se zgodi, danas se kud i kamo postaje legenda za jedan dan. No, postoje i legende za cijeli život, postoje uzori koji su činili nemjerljivo velike stvari za sport u vremenima kada bi se o njima samo čitalo, bez izravnih prijenosa, gledanja najboljih trenutaka na youtubeu.

Ovo je priča o Larry Birdu, jednom od najvećih košarkaša svih vremena, sportašu koji je opčinjavao svijet bez multimedijskih platformi. Bez odveć krzmanja može se reći – sretan je bio onaj tko ga je gledao uživo.

Igrao je na poziciji niskog krila ili krilnog centra. Izabran je u 1. krugu BA drafta 1978. od Boston Celticsa. U svojoj trinaestogodišnjoj NBA karijeri dosegao je silne uspjehe. Igravši za klub iz Bostona osvojio je tri NBA prstena, tri puta proglašavan je najkorisnijim igračem lige, dva puta najkorisnijim igračem NBA finala te je odnio i nagradu za debitanta godine.

Niska njegovih ostvarenja je poduža. On je čak 12 puta igrao u NBA all star utakmici, a čak deset puta bio je u momčadi godine u NBA ligi. Svi ti dosezi omogućili su mu ulazak u Košarkašku kuću slavnih zarana, 1998. godine. Samo šest godina nakon prestanka karijere. I hrvatski košarkaški pristalice ga se dobro sjećaju, igrao je protiv hrvatske reprezentacije u finalu olimpijskog turnira 1992. godine u Barceloni. Bio je član legendarnog Dream teama koji je u Barceloni osvojio zlatnu medalju nakon pobjede protiv Hrvatske u finalu turnira.

Bio je poseban po mnogo čemu u svih dijelovima košarkaške igre. Sjajan strijelac, asistent, ali i izvanredan obrambeni igrač. Isticao se i izvrsnim osjećajem za presjecanje lopte, razumio je igru i nevjerojatno lakoćom je predviđao suparničke poteze. Novinari su voljeli govoriti da je uvijek vidio jedan ili dva poteza unaprijed, kao šahist.

Na NBA draftu 1978. godine kao šesti izbor Celticsi su izabrali 206 cm visokog Larrya Birda. Bird se odlučio pohađati i četvrtu godinu sveučilišta i nije se odmah pridružio Celticsima. Celticsi su dobili prava na potpisivanje ugovora s Birdom prije isteka roka do drafta 1979. Nekoliko dana prije isteka roka Bird je potpisao ugovor vrijedan 650 tisuća američkih dolara i time postao članom Celticsa i najplaćenijim početnikom u povijesti NBA lige.

Nije puno trebalo da se vidi koliko je i kakvo pojačanje Larry Bird. Ilustracije radi, sezonu prije dolaska Birda Celticsi su imali 29 pobjeda i 53 poraza a s njime u momčadi imali su najbolju sezonu u povijesti i najbolji omjer u NBA ligi te godine, 61 pobjeda i samo 21 poraz. Košarka je momčadski sport u kojem odlučuju pojedinci. To je Bird dokazivao iz sezone u sezonu.

Antologijski su postali dvoboji Boston Celticsa i Los Angeles Lakersa koji su, nekako istovremeno s dolaskom Birda, u svoju momčad uzeli Magica Johnsona. U svojoj prvoj sezoni Bird je bio uspješan, prosječno je postizao 21.3 poena, imao 10.4 skokova i 4.5 asistencija. U finalu Istočne konferencije od Celticsa ipak su bili bolji Philadelphia 76ersi. No, vrijeme momčadi iz Bostona tek je dolazilo.

Ovo je bio tek početak nadolazeće slave Celticsa. Nakon Birdove prve sezone uprava Bostona dovela je Robert Parisha i krilnog centra Kevina McHalea. S Birdom na niskom krilu i pod košem s McHaleom i Parishom Celticsi su dobili novi, jači i bolji izgled na terenu. Ovaj trojac obilježiti će povijest Celticsa 80-ih godina. U drugoj sezoni Celticsi su predvođeni Birdom ostvarili doigravanje i ponovno se sučelili sa Ervingovim 76ersima. Bird je pomogao nadoknaditi zaostatak od 3-1 i omogućiti Celticsima NBA finale gdje su pobijedili Houston Rocketse u šest utakmica. Bird je prosječno postizao 15.3 poena, 15.3 skokova i 7 asistencija. Ovaj je bio prvi od tri Birdova NBA naslova i prvi od pet nastupa u NBA finalu.

Larry Bird je rođen u West Badenu, u Indiani kao sin Georgije Kens i Claudea Jospeha “Joea” Birda. Obitelj Bird pratili su financijski problemi većinu Larryevog djetinjstva. U jednom intervjuu za Sport Illustrated izjavio je da to što je bio siromašan u djetinjstvu kasnije mu je bila glavna motivacija. Birdov otac je imao problema s alkoholom i njegovi roditelji su se rastali, da bi 1975. godine otac Larry Birda počinio samoubojstvo. Unatoč obiteljskim nevoljama Bird je postao odličan košarkaš.

Bird je odlučio pohađati sveučilište Indiana State. U svojoj biografiji napisao je kako se nisu dobro odnosili prema njemu i bio je često ismijavan od svojih suigrača u košarkaškoj momčadi na sveučilištu i zbog toga se odlučio na povratak u French Lick gdje je kratko pohađao sveučilište Northwood. Uskoro je dobio posao u uličnoj službi i napustio sveučilište.

Nakon godinu dana odlučio se na povratak u košarkašku momčad sveučilišta. Nakon dolaska Billa Hodgesa na mjesto glavnog trenera sveučilišta Bird je pristao na nastupe za košarkašku momčad. Bird je predvodio Sycamorese do NCAA finala protiv Magicovog Michigan Statea. Spartansi su predvodeni Magicom osvojili NCAA naslov pobijedivši Birdove Sycamorese rezultatom 75-64. Te sezone Sycamoresi su završili s omjerom 33-1. Bird je osvojio brojne nagrade za igrača godine. Nakon tri sezone na sveučilištu Bird je imao prosjek od 30.3 poena i postao je petim najboljim strijelcem u povijesti NCAA prvenstva.

Rekosmo, poslije dolaska Birda i Magica u NBA ligu ova dva sportaša postali su glavne zvijezde američke košarke. Magicovi Lakersi odnijeli su naslov 1980. godine, Birdovi Celticsi godinu kasnije da bi se Magic vratio osvajanjem naslova 1982. Magic i Bird prvi puta su se susreli u finalu NCAA lige 1979. gdje je Magicov Michigan State odnio pobjedu.

Tijekom 80-ih puno puta su se susretali u regularnom dijelu, a i u NBA finalima 1984., 1985. i 1987. godine. Uskoro je rivalstvo Celticsa i Lakersa, a pogotovo Magica i Birda postalo jedno od najvećih rivalstava u sportu. U NBA finalu 1984. Celticsi su pobijedili Lakerse u sedam utakmica, pobijedivši zadnju s rezultatom 111-102. Bird je sjajio…

U sezoni 1987/88. Bird je imao najbolje statistike u karijeri, ali Celticsi nisu uspjeli izboriti finale prvi puta u četiri godine. Izgubili su u finalu Istočne konferencije u šest utakmica od Detroit Pistonsa. Bird je iduće sezone odigrao samo 6 utakmica zbog ozljede pete. Bird se vratio 1989. ali je opet imao problema s leđima. U zadnje tri sezone sa Celticsima prosječno je postizao preko 20 poena, 9 skokova i 7 asistencija po utakmici i odveo ih je do tri doigravanja.

Birdova leđa sve teže su podnosila teret utakmica. Tijekom sezone 1990/91. Bird je odveo Celticse do omjera 29-5 ali je morao propustiti 22 utakmice zbog ozljeda. Otišao je na operaciju ali bez većeg uspjeha jer je iduće sezone ponovno propustio 37 utakmica. Tijekom finala Istočne konferencije protiv Cleveland Cavaliersa Bird je propustio četiri od sedam utakmica zbog problema s leđima.

Nakon Olimpijskih igara u Barceloni 1992. Bird je spominjao umirovljenje od košarke. Neposredno nakon Igara, 18. kolovoza 1992. godine, to je i učinio.

Sjećamo se njegovih izjava i o hrvatskom kapetanu Draženu Petroviću. Pričao je:

“Dražen je tip igrača kakvog volim! Igrao sam protiv njega mnogo puta, bio je fantastičan šuter i odlično je koristio blokove suigrača. Znate, upoznao sam mnogo ljudi, koji su mu bili bliski i svi do jednog su mi govorili da je on najbolji momak na svijetu. Kad pričam o Draženu, sjetim se Barcelone 1992. gdje je Hrvatska imala doista dobru momčad, no činjenica je da smo mi imali najjaču moguću momčad. Nisam tada mogao dati puni doprinos jer su me leđa strašno boljela”.

U svojoj karijeri prosječno je postizao preko 24 poena, 10 skokova i 6 asistencija. Ubrzo poslije Birdovog odlaska iz profesionalne košarke Celticsi su mu odlučili umiroviti dres s brojem 33. I danas se govori da je bio najbolji bijeli košarkaš svih vremena.

Post Larry Bird: Tko ga nije gledao ne zna što je propustio! je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

“Ovisan” – naziv je njegove knjige koju je napisao tijekom liječenja od alkoholne ovisnosti. Pio je godinama za vrijeme aktivne nogometne karijere, sam je priznao da je pijan znao doći ne samo na trening, nego i na utakmicu. Opet, bio je izvrstan igrač, postao je legenda Arsenala još za karijere, a primjer kojeg je učinio svojim izlječenjem uvijek će služiti kao pouka i podrška sportašima koji su zapeli u okove ovisnosti.

Tony Adams zaista je junak, junak koji je padao, stropoštao se i ustao. I nakon svih svojih grijehova činio svijet u kojem živi boljim. Njegova knjiga “Ovisan” prodalavala se 1998. godine u milijunskim nakladama… K tome, poučen svojim iskustvom, osnovao je 2000. godine kliniku za liječenje sportaša od alkoholizma, droge ili kocke. Ta ustanova i danas radi! Kao epilog svoje dugogodišnje krize s alkoholom, Tony Adams osnovao je usput i dobrotvornu organizaciju za pomoć svim sportistima koji imaju problema s alkoholom, drogama ili kockanjem. Organizacija s nalazi blizu Liphooka u Hampshireu, a velikim dijelom je financira Engleski nogometni savez. Njegov suigrqč iz kluba i reprezentacije, Paul Merson, također je jedan od voditelja te organizacije.

Ukratko, Adams je, računajući i juniorske dane, proveo 22 godine u Arsenalu, osvojivši četiri naslova, tri FA kupa, dva Liga kupa i Kup pobjdnika kupova, doživio je da mu pored novog stadiona “Emirates bude podignut i spomenik, što je čast koju su imali samo još Thiery Henry i nekdašnji menadžer “topnika” Herbert Chapman.

U klub na Highburyju došao je još kao 14-godišnjak (1980.), a za prvu momčad debitirao je tri godine kasnije. U siječnju 1988. postao je kapetan Arsenala, te je vrpcu nosio sve do umirovljenja 2002. godine.

U i oko Arsenala kruži priča kako je Tony Adams znao potpisivati ugovore s Arsenalom. Jednostavno bi rekao da neće ni pogledati ugovor, već će ga na slijepo potpisati.

No, karijeru mu je opasno načela sklonost piću. Opijanje do besvijesti i nervoza na terenu opterećivala je i klub i suigrače, makar kad se pogleda s ove vremenske distance Tony Adams sjajno je podnosio alkohol i na njegovih nastupima nije se vidjelo da je čovjek po nekoliko dana pijan. Njegovi problemi počeli su krajem osamdesetih godina. Možda na travnjaku problema nije imao, ali u svakodnevnom životu jest.

Početkom 1990. godine umalo je poginuo zaletjevši se, potpuno pijan, autom u zid. Zbog toga što je četiri puta uhvaćen kako vozi u pijanom stanju proveo je tri mjeseca u zatvoru. Čim je izašao, problemi s alkoholom i raskalašenim životom nastavljaju se. Potkraj 1993. Adams se opet napio te sukobio s navijačima suparničkog kluba, a u tučnjavi je zaradio 29 šavova na glavi. Početkom 1996. konačno je sebi i javnosti priznao probleme s alkoholizmom, te otišao na liječenje. Vratio se nakon tri mjeseca te opet zaigrao.

No, ni te mu lekcije nisu bile dovoljne te je i dalje nastavljao sa svojim ludim noćnim provodima uprkos brojnim nezgodama uzrokovanih upravo alkoholom. I tako, kad je Tony Adams u javnosti priznao da je alkoholičar odmah je nakon liječenja naučio svirati klavir što ga je odvuklo od poroka. Tako je postao jedan od silno poštovanih poznatih osoba u Velikoj Britaniji koja je uspjela pobijediti alkoholizam. I danas zna predavati motivacijske govore kako se odrekao opasne ovisnosti.

Cijelu svoju 22 godine dugu karijeru proveo je upravo u Arsenalu gdje je nosio dres s brojem 6 na poziciji centralnog odbrambenog. Za to vrijeme odigrao je 669 utakmica te postigao 49 pogotka.

Sjećao se svojih mamurluka i utakmica.

“Popijem litru viskija, jebena utakmica je u 13.45, odigram na stoperu, dobijemo i nastavim piti. I jos mi pričaju kako nisam koncentriran Pa, recite mi tko je koncentriraniji na igru od mene”?

Ili…

“Ne boli me glava u prvome poluvremenu. No, u drugom hoće puknuti. A da mi je bilo popiti nešto u svlačionici ne bi glava boljela toliko. Opet, vele da sam bio najbolji, haha”.

No, tako nije moglo biti unedogled.

Sam Adams priznaje da bez pomoći nekih ljudi, napose mladog trenera Arsene Wengera ne bi uspio u svom izliječenju i promjeni životnih navika. Wenger je na kormilo Arsenala došao 1996. godine upravo u vrijeme kada je Adams priznao javnosti svoj porok. Wenger je promenio režim ishrane u klubu, a poprilično i životne navike nogometaša, nije digao ruke od iskusnog Adamsa i pomogao mu je da produži karijeru.

“Taj čovjek bio je moj spas, unatoč mojim problemima, Arsene Wenger mi je pružio šansu, ostavio mi kapetansku vrpcu, te produžio karijeru za još pet godina”.

Posljednju utakmicu za topnike Adams je odigrao u svibnju 2002. godine, kada je Arsenal u finalu FA kupa svladao Chelsea. Imao je Adams i lijepu reprezentativnu karijeru, debitirao je za englesku vrstu protiv Španjolske 1987. godine. Nastupio je i godinu dana kasnije na europskoj smotri u Njemačkoj. Nakon obećavajućeg početka svoje reprezentative karijere, Adams je naišao na seriju prepreka tokom ranih devedesetih. Iznenađujuće ga je Bobby Robson izostavio iz reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji, a 1992. je propustio Evropsko prvenstvo zbog ozljede. Unatoč svega i dalje je zadržao svoju poziciju u engleskoj obrani te je nakon umirovljenja Garyja Linekera 1992. godine neslužbeno dijelio kapetansku vrpcu sa Davidom Plattom.

Nadalje, bio je član engleske reprezentacije na svjetskoj smotri 1998. u Francuskoj, kao i na europskoj dvije godine kasnije. Nakon što se Alan Shearer povukao iz reprezentacije, Adams je konačno dobio kapetansku vrpcu nacionalne vrste. No, nakon neuspjeha engleske reprezentacije na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine Adams je prekinuo i reprezentativnu karijeru prije nego što je za reprezentacije izabran Sven-Goran Eriksson.

Kako mu i dolikuje, upriličen mu je i dirljiv oproštaj od nogometa. U svibnju 2002. godine odigrana je prijateljska utakmica Arsenala i Celtica gdje je Tony Adams posljednji put igrao kao član „slavne četvorke“ s brojnim Arsenalovim legendama, uključujući Iana Wrighta, Johna Lukica i mnoge druge. Tu je dobio i svoj svjetski poznati nadimak „mr. Arsenal“. Potom, 2004. godine primljen je u englesku kuću slavnih nogometaša, te je dobio i posebno priznanje za veliki doprinos engleskom nogometu.

Post Legenda engleske reprezentacije i Arsenala, Tony Adams: ‘Popijem litru viskija, dobijemo utakmicu, a ja najbolji na terenu’ je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

U poplavama vijesti o nasilnim i tragičnim smrtnim događajima, a stupci crne kronike vrve smrtnim slučajevima u prometu, ali i nasiljem u svim porama društva, vijest o smrti mladog Hrvoja Ćustića, nogometaša Zadra, potresla je našu javnost prije osam godina na poseban način.

Svaka je smrt teška i okrutna, duboko nesretna u svojoj besmislenosti. Neočekivana smrt koja ledi razum bližnjima i prijateljima pojava je od koje strahuje svako živo biće. I svi se s time neprestano suočavamo. Bolujemo i žalujemo, pritom preživljavamo unutarnjim snagama koje izvlačimo tko zna otkud.

Odlazak Hrvoja Ćustića, mladića koji je igrao nogomet i smrtno stradao u borbi za loptu, bio je još jedan ispit naših unutarnjih snaga. Kako razumjeti, kako objasniti nagli odlazak dragog momka koji se nikad nikome u životu nije zamjerio? Kako protumačiti da netko ima toliki peh da ga zahvati takva nesreća?

Udariti glavom u betonsku ogradu tri metra od igrališta, nakon uobičajenoga suparničkog starta… Zar je taj momak morao doživjeti tako nesretnu stotinku sekunde?

Hrvoje je otišao. I tu nema povratka. Njegovi roditelji, djevojka, prijatelji i suigrači moraju se nositi s činjenicom da su im srca prepuna ljubavi za Hrvoja kojeg – nema. Ta mješavina osjećaja, ljubav prema nekome tko je naprasno otišao, stradao, rađa bol koju se teško može zatomiti.

Kako sada svi mi možemo pomoći tim prekrasnim ljudima, Hrvojevim roditeljima koji su na odru svog sina nježno primili mladog Vinkovčanina Tomislava Jurića, koji je bio u duelu s Hrvojem prije samog stradanja. Kako olakšati bolove i tugu njegovim prijateljima i suigračima, kako im biti na raspolaganju, samo da bi im bilo malo lakše.

Sjećanjem, samo sjećanjem. Ljudskim osjećajima kojima pokazujemo koliko smo vrijedni života, jer pritom slavimo i poštujemo tuđi život.

Stoga je šteta da nitko od mjerodavnih nije prepoznao ljepotu ideje da se, primjerice, natjecanje za hrvatsko nogometno prvenstvo nazove Ćustićevim imenom. Uspomena na tog momka morala je zaživjeti u hrvatskom nogometu, time i u našem društvu. Bismo li time olakšati bol njegovim najmilijima? Teško je to reći. Kada vrijeme zauzda najteže jecaje, za vjerovati je da bi se roditelji i prijatelji ponosili imenom hrvatskoga nogometnog prvenstva, imenom Hrvoja Ćustića koji je u njihovim životima bio svetac. Hrvatski nogometni savez morao je olabaviti kriterije za tu lijepu ideju. Ta, Hrvoje je nastradao usred prvenstvene utakmice zbog uvjeta na stadionu koji nisu bili ispoštovani. Zbog toga nije bila lijepa ideja da se stadion u zadarskim Stanovima nazove njegovim imenom. Koliko god bila dobronamjerna i časna. Barem ne onakav monstruozni objekt s betonskom ogradom kraj travnjaka na kojoj je skončao nesretni Ćustić.

Opet, opet, ako Zadar ikada smogne snage napraviti novi, moderan stadion, sagrađen po najvišim kriterijima sigurnosti, onda bi mu ime Hrvoja Ćustića savršeno pristajalo.

Takvih primjera odavanja počasti sportskim velikanima koji su nesretno stradali zaista ima. Nova Cibonina dvorana, sjetite se, zove se Košarkaški centar Dražena Petrovića. Naš je veliki košarkaš, čiji je najveći dio karijere ostvaren baš u Ciboni, stradao u prometnoj nesreći. Njegova smrt bila je silan šok za Hrvatsku. Svi prije ili kasnije kažu jedno te isto. Otprilike ovako: „Krasno je vidjeti da Cibona igra u Draženovu domu.“

Silna tragedija dogodila se na prvenstvenoj utakmici Zadra protiv Cibalije 29. ožujka 2008. godine, na terenu je poginuo mladi nogometaš Zadra Hrvoje Ćustić. Hrvoje je u dvoboju s mladim Tomislavom Jurićem, zaradio udarcem u betonski zid nagnječenje mozga i frakturu lubanje. Hitno je operiran iste večeri u zadarskoj bolnici. Stanje se pogošalo 2. travnja navečer, praćeno povišenom temperaturom, te je dan kasnije nastupila smrt.

Hrvoje Ćustić rođen je 21. listopada 1983. godine, danas bi imao 33 godine. Prve seniorske korake napravio je u rodnom Zadru. Bio je talentirani nogometaš koji je igrao na poziciji lijevog bočnog ali povremeno i u napadu. U mlađim uzrastima igrao je za Hajduk. Osim za Zadar igrao je i za Zagreb te kratko za Međimurje. Igrao je i za mlade reprezentacije Hrvatske. Svoj prvi gol na HNL travnjacima zabio je 13. travnja 2002. godine, Zadar je dobio TŠK sa 7-1 a Hrvoje je zabio šeti gol Zadra. Nakon ispadanja Zadra u Drugu ligu odlazi u Zagreb.

U prvoj sezoni zabio je dva pogotka dok se u drugoj i nije baš naigrao pored Marija Mandžukića i Krune Lovreka. Iz Kranjčevićeve prelazi u Mađimurje u kojem ostaje samo mjesec dana te se vraća u matični Zadar. Ukupno je zabio 9 golova na HNL travnjacima a jednoga je dao i Dinamu na Maksimiru u porazu svog Zadra 5-1. Za vrijeme igranja u mladim selekcijama Hrvatske trener mu je bio Slaven Bilić a igrao je zajedno sa Eduardom, Modrićem, Ćorlukom… Nažalost njegov talent i želja za nogometom ugašeni su prerano.

U prvenstvenoj utakmici protiv Cibalije udario je u betonski zid. Od udarca je zaradio teške ozljede glave, mozga te frakturu lubanje. Te iste večeri hitno je operiran međutim stanje se pogoršalo i njegov mladi život se ugasio 3. travnja 2008. Hrvoje je bio vedra osoba i pozitivna u svakoj životnoj situaciji. Cijeli život je bio izraziti profesionalac i živio je nogomet 24 sata na dan. Bio je dobra osoba, šaljivčina, omiljen u društvu a i u klubu su ga svi voljeli. Danas Hrvoje može biti uzor mnogim mladim igračima. Pitanje jest – da li se ova tragedija mogla spriječiti. Odgovor nikad nećemo dobiti.

“Napustio nas je jedan veliki čovjek, veliki igrač, veliki sportaš. Svima nam je teško”, rekao je tada Hrvoje suigrač Jakov Surač.

“Sin, dijete, igrač, suigrač, osoba koja je bila spremna za ženidbu, prijatelj, znanac… bio je do kraja predan i odan obitelji, suigračima, nogometu, tadašnjoj djevojci, prijateljima”, govorio je Ferdo Milin također Hrvojev tadašnji suigrač.

Slaven Bilić tada je rekao:

“Jedino što mogu reći je da sam tužan, beskrajno tužan. Nadao sam se do zadnjeg trenutka oporavku, bilo kakvom poboljšanju. Bio sam u kontaktu s liječnicima i obitelji i vjerovao sam da nas Hrvoje ipak neće napustiti i otići bez pozdrava. Nažalost završilo je najgore, ugasio se jedan mladi život i tek kada nas pokose ovakve tragedije, kada ti se ovakve stvari urežu srce, shvatiš koliko je sve drugo nevažno”.

Danijel Subašić, današnji vratar reprezentacije i francuskog Monaca uvijek se sjeti Hrvoja te ispod dresa nosi majicu s likom Hrvoja i natpisom – Zauvijek!

“Danijel i Hrvoje skupa su odrasli i počeli igrati nogomet. Doista su bili kao braća i zato sam Danijela oduvijek doživljavao kao svog sina. Hrvoje je bio stariji, bio mu je čak i uzor, zato ga Danijel toliko poštuje i voli. Eto, igrom sudbine, i tu zadnju loptu koju je Hrvoje pokušao dohvatiti na utakmici s Cibalijom ispucao je Subašić s gola Zadra”, riječi su Svetko Ćustića, Hrvojevog oca.

Svi svjetski mediji bili su opčinjeni gestom Danijela Subašića u Londonu prije dvije godine kada je pred kamerama istakao svoju majicu s posvetom pokojnom prijatelju. Nakon sjajne partije Monaca protiv Arsenala na kojoj je Subašiću čestitao i princ Albert od Monaca naš je vratar svojom gestom dirnuo ne samo nogometne zaljubljenike. Nakon utakmice skinuo je vratarski dres kako bi pokazao majicu s likom svog pokojnog prijatelja Hrvoja Ćustića s kojim je igrao u Zadru i koji je smrtno stradao na hrvatskoj prvenstvenoj utakmici zaletjevši se u betonsku igradu igrališta u zadarskim Stanovima.

Inače, Subašić tu majicu s Ćustićevim likom ispod vratarskog dresa nosi baš na svakoj utakmici! Takav potez Danijela Subašića impresionirao je nogometni svijet.

Otac pokojnog Hrvoja Ćustića koji je stradao trčeći baš za loptom koju je s vratarske pozicije ispucao Subašić i potom se zaletio u betonski zid iza aut-crte, Svetko, o Danijelu govori s biranim riječima i sa suzama u očima…

“Ne čudi me što Danijel na svakoj utakmici ispod dresa nosi majicu s likom mog sina. Vjerujte mi, bilo bi isto i da je obrnuta situacija. Hrvoje je bio stariji, bio mu je čak i uzor, zato ga Danijel toliko poštuje i voli. Očito je da i Danijelu moj Hrvoje i dalje puno znači, da mu ta majica s Hrvojevim likom daje posebnu duhovnu snagu i energiju”.

Post Nema tužnijeg i nesretnijeg trenutka u hrvatskom nogometu od pogibije Hrvoja Ćustića… je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

Ono što nije zapisano kao da se nije dogodilo, nerijetko se čuje u intelektualnim krugovima. Dobro, nije baš tako, ali nije niti daleko od istine. Stoga, s nestrpljenjem smo očekivali hrvatsko izdanje knjige australskog pisca Todda Spehra – “Dražen. Život i ostavština košarkaškog Mozarta”. Upriličena u prekrasnom zgođaju Muzeja Dražena Petrovića u Zagrebu, ispred njegove obitelji, suigrača, suvremenika, prijatelja…

Riječ je o djelu izvorno napisanom na engleskom jeziku, izašlom prije godinu dana na američkom tržištu, a za hrvatsko izdanje izvrsno prevedeno i pripremljeno, te obogaćeno obiteljskim slikama Petrovićevih, što ovom djelu daje dodatnu, nikad viđenu i vrijednost i dimenziju.

U kroničnoj nestašici kvalitetne sportske biografske literature ova knjiga u izdanju “Mozaik knjige”, s pristupačnom cijenom od 99 kuna pravo je osvježenje, da ne velimo slap u zemlji žednoj takvog štiva. K tome, Dražen nije tkogod, veliki, najveći Dražen svojim naprasnim odlaskom kao žrtva prometne nesreće u lipnju 1993. godine ostavio je prazninu i u našoj košarci, zašto ne biti oštriji – i u našim životima.

Promocija knjige baš za njegov, rođendan, 22. listopada (bio bi 52.), bila je simbolična gesta kojom se željelo pokazati kako nam još uvijek nedostaje i kako ga još uvijek svi poštujemo. I nakon više od 23 godine od njegovog odlaska na promotivnom skupu zanimljive knjige isto je nedostajao. Naš Dražen… Kako smo ga svi od dragosti zvali.

Dobro, tko je Todd Spehr, autor knjige, sveobuhvatne zaista, o Draženu Petroviću?

Riječ je o mladiću koji je silno želio postati košarkaš, naposljetku ga je sudbina odvela u sportsko novinarstvo. U brojnim razgovorima na temu košarke zainteresirao se kad su ljudi oko njega pričali o Draženu Petroviću. U jednoj takvoj žučnoj raspravi sa zanimanjem je slušao riječi nekoliko skauta koji su se prepirali tko je bio najbolji šuter u NBA ligi.

“Mnogi su govorili da je to bio Kevin Durrant, dok netko nije uzviknuo da je to bio Dražen”, priča nam Todd Spehr, autor knjige o Draženu Petroviću. “Jako me počela zanimati priča o Draženu, a što sam više saznavao o njemu to me kopkalo da saznam još više. I tako je počelo sakupljanje građe, rekoh sam sebi – za ovo je potrebna opširna knjiga”, istakao je još Spehr.

Australac si je doista dao truda, razgovarao se s ljudima u Americi, Hrvatskoj, po Europi, tkogod je bio u kontaktu s Draženom Todd Spehr mu je pristupio sa svojim diktafonom.

“Uvijek bi mi netko rekao, moraš pitati još ovoga, onoga, poslu tako nikad nije bilo kraja”.

Spehr je sam financirao prvo izdanje knjige, jer su ga pokušavali uvjeriti da priča o europskom sportašu neće imati odjeka kod američke publike.

Sam Spehr priznaje da je o NBA karijeri Dražna znao mnogo, lako je uostalom i dolazio do podataka jer je imao izvrsno predznanje. Međutim…

“Ovako je to bilo, znao sam ga samo kao igrača Blazersa i Netsa, ali imao sam puno pitanja o prvih 25 godina njegova života. Svi su bez problema prihvatili molbe za razgovor o Draženu, osim jednog čovjeka. Willis Reed, generalni menadžer Netsa u Draženovo vrijeme, nije uspio smoći snage, još mu je bilo teško govoriti o Draženu. On nije mogao sakriti tugu, nije mogao govoriti”, prisjeća se Spehr.

Nakon pune tri godine svakodnevnog rada izašla je engleska verzija knjige prije 18 mjeseci. I imala je dobre kritike.

Dozrijevala je i ideja o dotičnoj knjizi na hrvatkom jeziku. Izdavačka kuća “Mozaik knjiga” odlučila se na zahtjevan zadatak. Kontakti i dogovori sa Spehrom, prijevod, lektura, redaktura, uređivanje knjige

U svibnju 2016. godine knjiga je doživjela reizdanje uz podršku jedne američke izdavačke kuće, što je bio temelj za dogovor o hrvatskom prijevodu i izdanju knjige za naše tržište…

Za razliku od američkog izdanja, koje ima 380 stranica, 22 poglavlja koja kronološki prate život i karijeru Dražena Petrovića, od njegovih košarkaških početaka u rodnom Šibeniku pa sve do zvjezdanog statusa u NBA ligi za koji se izborio u dresu New Jersey Netsa koji danas stanuju u Brooklynu i tragične smrti na njemačkoj autocesti 7. lipnja 1993. godine, u hrvatskom su izdanju stala na 280 stranica.

Posao je zgotovljen i urednik knjige Vid Jakša Opačić s ponosom ističe:

“Mnogi pitaju zašto knjigu o Draženu nije napisao neki naš čovjek, no to što ju je napisao stranac daje joj dodatnu vrijednost. Svi smo mi pratili Dražena i zarazili se njime, dok se autor s njim susreo kroz priče tek deset godina nakon njegove smrti. Fascinirao ga je svojim vrlinama, zato mi je drago što je netko sa strane mogao objektivno pristupiti ovoj biografiji”.

Za razliku od američkog izdanja u hrvatskom izdanju oma i nekih rariteta. Vid Jakša Opačić nam kaže:

“Za hrvatsko smo izdanje ispravili neke činjenične pogreške i posvetili poseban prostor za razgovor s obitelji. Draženova majka Biserka nam je otvorila privatni obiteljski album kako bismo na pravi način ilustrirali knjigu. Mislim da će se godinama pričati o ovoj knjizi i da ona predstavlja dokument vremena kad je hrvatska košarka bila na vrhuncu”.

Draženov suigrač iz Cibone i reprezentacija, Zoran Čutura istakao je:

“Rijetko je tko kao on, kao Dražen imao viziju i svoj put. On je volio probijati barijere, uvijek bi uspio.

Draženov brat, Aco, o djelu Todda Spehra je rekao:

“I dosad je izlazilo puno publikacija i naslova o Draženu, no ovo djelo svakako je najsveobuhvatnije, s puno detalja koje, priznajem nisam ni ja znao. Eto, taj Draženov odnos s kondicijskim trenerom u Americi, taj način rada i razmišljanja, pa ja o tome nisam ništa znao. I mnoge druge detalja sam prvi puta vidio. Stoga, vjerujem da će knjiga biti zanimljiva i onima što znaju puno o Draženu i onima koji ga tek otkrivaju. Svi u obitelji smo još jednom osjetili ponos što smo ga imali”!

Za kraj, izdvojili smo nekoliko rečenica iz uvodne riječi ove knjige kako bi osjetili fini, narativni dan ove priče o našem Draženu;

“U njegovom vođenju i dodavanju lopte postojala je doza bezgranične teatralnosti, djelomično instinktivne, a djelomično promišljene, no njegova igra bila je uravnotežena pukom suštinom njegova skok-šuta. Bilo je to jedno strukturalno savršenstvo, skok-šut koji nikad nije izgledao neuravnoteženo ili namješteno. Njegov stariji brat Aleksandar, i sam uspješan košarkaš, u mladosti ga je znao zadirkivati zbog takvog skok-šuta, u vremenima prije nego što je postao slavan, ali od tih se vremena Dražen prometnuo u najboljeg šutera Europe. Nije toliko bila riječ o nekoj posebnoj tajni, koliko o predanom radu.

Ono što bi uslijedilo nakon svakog ubačenog koša ili zadivljujućeg dodavanja, bila je masovna, glasna proslava. Njegovi su ga obožavatelji voljeli zbog načina na koji ih je uključivao; njegovi suparnici i njihovi navijači dijametralno su ga mrzili, što ga je činilo jednom od brojnih oprečnih figura europskog sporta sredinom osamdesetih godina. Uvijek bi se okrenuo publici, bilo skačući u zrak ili pobjedonosno pumpajući stisnutom šakom, ponekad oboje, a redovito bi da dočekala gromoglasna buka ili grobna tišina”…

Post I s pisanom riječi danas možemo svjedočiti najljepšim Draženovim košarkaškim partiturama i simfonijama je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

I dalje je aktivan u nogometu, sportu čiji je dio povijesti. Bivši nizozemski reprezentativac Marco van Basten (51) imenovan je nedavno novim tehničkim direktorom Međunarodne nogometne federacije (Fifa). Ovaj za vrijeme igračke karijere savršeni centarfor biti će u Fifi zadužen za tehnološke inovacije na području suđenja.

“Za mene je velika čast što sam postavljen na ovu dužnost. Ponosan sam što mogu raditi u krovnoj kući nogometa. Nadam se kako ću pomoći da nogomet i dalje ostane najpopularniji sport na svijetu”, kratko je izjavio Van Basten.

Imenovanje Van Bastena u Fifu došlo je zajedno s ulaskom našeg Zvonimira Bobana u krovnu kuću svjetskog nogometa. Uostalom, njih dvoje se i dugo znaju, bili su suigrači u tada velikom Milanu. Podsjetimo, Boban je u Fifi imenovan za posebnog savjetnika predsjednika Giannija Infantina za nogometna pitanja.

U najkraćim crtama karijera Marca van Bastena je impresivna, u klubovima za koje je igrao, a to su Ajax i Milan osvojio je čak 21 naslov, a s Milanom je dvaput bio i europski prvak, kao i s reprezentacijom Nizozemske koju je 1998. godine doveo do naslova najboljeg na Starom kontinentu.

Rođen 1964. godine u Utrechtu gdje je kao sedmogodišnjak i počeo igrati nogomet Marco van Basten napredovao je toliko brzo i očito da ga je zapazio Ajax. U kojeg je stigao kao 16-godišnjak. Debitirao je već dvije godine kasnije, još nije bio ni punoljetan. A kako je debitirao? Tako da je u igru ušao umjesto velikog Johana Cruyffa i nakon nekoliko minuta zabio gol!

U sljedećoj sezni već je igrao češće, no navijači su mislili prerijetko. Postigao je devet pogodaka, a 1983. godine uslijedio je i poziv za nizozemsku reprezentaciju. Debitirao je za “oranje” na utakmici protiv Islanda, nije zabio, ali dva tjedna kasnije jest, protiv velikog nizozemskog rivala, Belgije.

Od tada je bio nezaustavljiv i u reprezentativnom i u klupskom dresu. Budući da je četiri puta bio najbolji strijelac nizozemskog prvenstva Van Basten je osvojio “Zlatnu kopačku” 1986. godine, učinak mu je bio – 37 golova u samo 26 utakmica! Tijekom svoje rascjepkane karijere u Ajaxu zabio je 151 gol u 172 utakmice. K tome, osvojio je s Ajaxom i Kup pobjednika kupova, jasno bez njegovih golova to nije moglo ići.

Naravno, nastala je jurnjava za van Bastenom, htjeli su ga najveći i najbogatiji europski klubovi. Odlučio se za Milan kojeg je preuzeo talijanski magnat Silvio Berlusconi. U paketu s van Bastenom stigla su još dva Nizozemca, Ruud Guulit i Frank Rijkaard. Milan je za van Bastena platio 800 tisuća dolara, danas ta svota izgleda presmiješno. Nitko tada nije ni pretpostavljao da će Milan predvođen tercetom Nizozemaca vladati europskim nogmoetom sljedećih godina.

Već tada pojavili su mi se neugodni problemi s gležnjom, a baš ta ozljeda biti će mu kobna za prerani završetak karijere, već u 28. godini. Ipak, osvojio je s Milanom naslov talijanskog prvaka nakon 20 godina i bio je to velik uspjeh kojeg je malo tko očekivao u silno snažnoj Seriji A.

Kruna njegove karijere neprijeporno jest nastup na europskoj smotri u Zapadnoj Njemačkoj 1988. godine. Makar, na to prvenstvo je stigao opterećen ozljedama i slovio je kao prva pričuva standardnoj postavi. Natjecanje je prošlo u dominaciji nizozemske reprezentacije, sve ono što su nizozemski navijači proživljavali 1974. i 1978. godine, kada su u finalu svjetskih smotri ostajali kratkih rukava, pa i 1976. na europskoj smotri kada se nisu uspjeli uspeti na vrh – sada su obilato naplatili.

Trijumf Nizozemske na Euru 1988. godine u Zapadnoj Njemačkoj bio je apsolutno zaslužen, pa slobodno se može ustvrditi da je Nizozemska osvojila ovaj turnir najuvjerljivije do tada. Nakon sjajnih partija u skupini Nizozemska je najprije u polufinalu nadvisila domaćina, SR Njemačku, a potom u finalu tada jak Sovjetski savez. Najbolji strijelac prvenstva bio je Nizozemac Marco van Basten s pet golova, najbolji igrač tamnoputi nizozemski noogmetaš porijeklom sa Surinama, Ruud Gullit.

Krenimo redom. U skupini B u prvoj utakmici dogodila se senzacija, Republika Irska pobijedila je favoriziranu Englesku s 1-0 pogotkom Houghtona. Smušeni Englezi potom su izgubili i od Nizozemske, bilo je 3-1 za Gullita i društvo, a sva tri gola dao je Marco van Basten. Sovjetski savez također se lako obračunao s Englezima (3-1), ali je uspio i s 1-0 nadvisiti Nizozemsku. Tako je o putniku za polufinale odlučivao dvoboj Republike Irske i Nizozemske. Pogodak odluke dao je u 82. minuti Nizozemac Wim Kieft. Značilo je to da će se u polufinalu sučeliti Zapadna Njemačka protiv Nizozemske i Italija kontra Sovjetskog saveza.

Sjajna utakmica polufinala je bila Zapadne Njemačke i Nizozemske. U 55. minuti Nijemci su poveli iz jedanaesterca kojeg je izveo Matthaus, dvadesetak minuta kasnije jedanaesterac za Nizozemsku zabio je Ronald Koeman. I kada su svi očekivali produžetke samo minutu prije kraja Marco van Basten pokazao je da će ovo biti njegovo prvenstvo, dao je pogodak odluke koji je odveo Nizozemsku u finale. Nakon dva finala na svjetskim smotrama 1974. i 1978. godine Nizozemska je stigla do finala Eura.

Finale se igrao na Olimpijskom stadionu u Munchenu pred 72.000 gledalaca, a golemu većinu na stadionu činili su nizozemski navijači. Nizozemska je igrala bolje, a povela je u 34. minuti pogotkom Ruuda Gullita. Potom su Sovjeti krenuli riskantnije, i dobili sjajnu prigodu za izjednačenje – jedanaesterac. No, udarac Belanova s bijele točke sjajno je obranio Van Breukelen. U jeku sovjetskih napada, samo dvije minute prije kraja jedan protunapad Nizozemaca urodio je golom, jednim od nejljepših u povijesti nogometa. Gotovo iz mrtvog kuta, nabačenu loptu van Basten je tukao volejem, lopta je u velikom luku preskočila vratara Dasajeva i zabila se u malu mrežu.

Marco van Basten se sjeća:

“Mühren ubacio je s lijeve strane. Planirao sam primiriti loptu i dodati je Gullitu. Druge opcije nisam imao. Bio sam umoran. Zatvorio sam oči i opalio. Nisam znao što je bilo. To se vidjelo po mom izrazu lica. No čuo sam navijače i znao sam da je gotovo. Priznajem, prije toga sam pomislio: ‘Baš me briga, opalit ću je pa što bude’. I ušla je”!

Van Basten se vratio u Milan kao još veća zvijezda nego što je bila prije Europskog prvenstva. U jesen 1988. godine osvojio dvije najprestižnije nagrade “Zlatnu loptu” i priznanje World Soccera kao najbolji igrač 1988. godine. Te sezone je osvojio talijansko prvenstvo, s reprezentacijom europsku smotru, europski Superkup i Interkontinentalni kup.

Potom je i van Basten zapao u promjenjivu formu, baš kao i cijela momčad Milana. Teško ga je pogodilo što se reprezentacija nije plasirala na svjetsku smotru u Italiju 1990. godine, Nizozemci su kiksalina domaćem terenu porazom od slabašne Istočne Njemačke 1-2. Ipak, van Basten je i dalje bio prvi vrhu ljestvice strijelaca u talijanskom prvenstvu, no trofeji su izostajali, a gležanj je bio u sve lošijem stanju.

Trudom liječnika koji su stalno osposobljavali Marca van Bastena 1992. godine Milan je uspio stići do još jednog naslova, bio je to i njemu veliki motiv za predstjeće Europsko prvenstvo reprezentacija u Švedskoj iste godine. Nizozemci su stigli do polufinala gdje su ispali od Danske koja je na turnir pozvana umjesto diskvalificirane Jugoslavije zbog sankcija Ujednjenih naroda.

Na kraju 1992. godine van Basten je dobio “Zlatnu loptu” treći put u karijeri, a također je proglašen svjetskim igračem godine, po oba, FIFA i World Soccer mjerilu. No, to kao da je bila pjesma ptica pred umiranje…

Bolovi u gležnju postali su neizdrživi, a i liječnici su priznali da rješenja – nemaju. Otišao je van Basten 1993. godine na svoju četvrtu operaciju gležnja, čak je i poslije te operacije zaigrao, no svi su vidjeli da je praktički duplo sporiji i nestabilniji nego kada je u pravoj formi. Morao je zaključiti karijeru, a imao je samo 28 godina, bio je u igračkoj zrelosti. Nekoliko puta se pokušao vratiti na teren, vježbao je do iznemoglosti, doista je dao sve od sebe. Bolovi su i dalje bili nesnosni.

Upriličena mu je oproštajna utakmica u kolovozu 1995. godine pred 70 mtisuća čljudi u Milanu. Navijači su plakali dok je trčao posljednji krug, pazeći da ne stane cijelom težinom na gležanj koji ga je koštao nastavka karijere.

Post Nitko tako velik nije prekinuo karijeru tako mlad poput van Bastena (FOTO) je prvi puta viđen na Dnevno.hr.

Petar Radaković, rođen 1937. godine, a umro od srčanog udara u 29. godini (1966) bio je prvi reprezentativac iz Rijeke. Za života je svojim izvrsnim partijama stekao legendarni status. U Rijeci je počeo igrati 1952. godine i cijelu karijeru je proveo ispod stijena Kantride.

Igrao je na poziciji desnog krila, te je bio član momčadi Rijeke koja je 1958. godine u kvalifikacijama izborila povratak u Prvu jugoslavensku ligu. Već sa sedamnaest godina debitirao je za prvu momčad Rijeke, 13. kolovoza 1954. na kup utakmici protiv Lokomotive u kojoj je i postigao i pogodak za 5-1 pobjedu.

Precizna statistika veli da je za Rijeku odigrao 408 utakmica i postigao 68 pogodaka. Najčešće je nosio “četvorku”. Bio je i član jugoslavenske reprezentacije koja je na svjetskoj smotri u Čileu 1962. godine osvojila četvto mjesto. Bio je strijelac pobjedonosnog gola protiv Zapadne Njemačke u četvrtfinalu! Predkraj uakmice u 85. minuti…

Za Jugoslaviju je Radaković skupio 19 nastupa i zabio tri gola. Debitirao je 1961. godine u Beogradu u utakmici protiv Maroka, dobrim partijama u Rijeci izborio je i odlazak na Svjetsko prvenstvo u Čileu gdje je Jugoslavija došla do polufinala i u dvoboju za 3. mjesto bila poražena protiv domaćina Čilea. Najbolji strijelac te svjetske smotre uz Garinchu bio je naš Dražan Jerković.

Pogodak kojeg je postigao Radaković protiv Zapadne Njemačke osim što je bio lijep postao je i antologijski. Postigao ga je sa zavojem oko glave, jer je u jednom startu ozlijedio glavu, a nije izašao iz igre. Nij eželio izaći! Bila je to prva pobjeda Jugoslavije protiv Zapadne Njemačke.

Josip Skoblar se znao prisjetiti:

“Lopta je odlazila prema vrhu kaznenog prostora, spremao sam se krenuti na nju, kad sam čuo Peru kako viče – Puuuusti! Nikad ne puštam u takvim situacijama, tada sam pustio. Bio je to veličanstven, neobranjiv, precizan udarac kakav se rijetko viđa. I to pet minuta prije kraja. Sjećam se da smo se svi skupa beskrajno grlili, Nijemci su bili toliko u šoku da pet minuta prije kraja u trenutku kad su spoznali da su primili pogodak nisu ni žurili na centar”.

Zadnju utakmicu za reprezentaciju Petar Radaković je odigrao 27. rujna 1964. godine u Beču protiv Austrije.

Nažalost, život mu je okončan tragičnom nesrećom. Događaj koji se zbio 1. studenog 1966. zaledio je tadašnju sportsku javnost. Na treningu je Radaković doživio srčani udar i na putu do bolnice umro. Na njegovom ispraćaju okupilo se više od 15 tisuća ljudi, Rijeka nije pamtila takav pogreb.

Nije prošlo dugo vremena u Rijeci su se zgodno sjetili kako obilježavati uspomenu na djelo Petra Radakovića i 1969. godine započet je turnir, koji postoji danas i to u raskošnom obliku, s imenom pokojnog Petra Radakovića. Ovaj memorijalni turnir znan je u cijelom svijetu i na njemu su nastupali najveći svjetski klubovi sa svojim omladinskim momčadima. K tome, 1972. godine pri klubu u kojem je proveo i život i karijeru osnovana je i Omladinska nogometna škola Petar Radaković.

Srčani zastoji u nogometaša nisu rijetka pojava. I danas u vrijeme sjajne medicinske tehnologije i dijagnostike nije moguće izbjeći takve nesretne slučajeve. Smrt Petra Radakovića spada baš u takve slučajeve…

Bilo je, naime, znano da Petar ima srčanih problema. Koji su primjećeni još za vrijeme turneje po Zapadnoj Njemačkoj 1963. godine. U utakmici protiv Nurnberga bio je u teškoj situaciji, morali su mu pomagati liječnici i na terenu i kasnije u bolnici. Kako se problemi sa srcem nisu smirivali 1965. godine liječnici su mu predložili odmor, no za tri mjeseca vratio se na teren. Liječnici su se nadali da je sa s Radakovićevim srcem sve u redu, ali savjetovali su mu mirovanje. On se nije mogao osloboditi žudnje za nogometom…

No, njegovo stanje nije bilo dobro, brzo su se potvrdile loše dijagnoze. Opet je pauzirao i počeo je igrati u drugoj polovici 1966. godine. Zaigrao je na uvodu sezone protiv Željezničara, potom je odigrao još jednu utakmicu, a na trećoj utakmici sezone protiv Hajduka situacija je bila zabrinjavajuća. Sam je zatražio izmjenu već u 25. minuti.

No, nije opet slušao liječnike, želio je barem vježbati pa vidjeti što će dalje biti s njegovom karijerom. Posljednji put nastupio je u prijateljskoj utakmici protiv Istre 17. rujna 1966. godine.
U Sušačkoj reviji njegov prijatelj i suigrač Mile Tomljenović govorio je o nesretnim trenucima na tom treningu 1. studenog 1966. godine.

“Mi igrači bismo žurili na trening, koji bi počinjao oko deset sati. Neki bi dolazili ranije, brzo bismo se skidali i izlazili bismo na teren jer smo voljeli igrati ševu. Igrali smo obično tako u krug, dvojica su bila unutra, petorica okolo. Tko je dolazio posljednji, išao je unutra. Pero je bio unutra s još jednim, nas smo petorica bila vani. On je osjetio slabost i zapitao je tko će ga zamijeniti.

Naišao je Nikica Jovović, trčao je iz svlačionice i ušao je umjesto Pere. Radaković je legao na travu kraj korner-linije, podbočio se laktovima, nešto je osjetio. Pošto je Mugoša bio tu s automobilom, on i maser Bobi Ottmarich odmah su s Perom krenuli za bolnicu. Čekali smo zabrinuti što će se dogoditi. Javili su nam da je umro.”

Ova strašna i okrutna priča teška je i za slušati i čitati, kamoli je podastirati čitateljima.

Tijekom svoje karijere tražili su ga brojni klubovi, napose “velike četvorke”; Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i Partizana. Čak je 1960. godine kao gost, to je tada bilo tradicionalno, Petar radaković u okviru Mitropa kupa odigrao jednu utakmicu za Hajduk. Odbijao je sve ponude. Nije ni mislio otići iz Rijeke.

Za sobom je ostavio i neke rekorde. Eto, na utakmici protiv tuzlanske Slobode 1959. godine u 5-1 pobjedi postigao je zgoditak nakon samo četiri-pet sekundi igre. Nije bila rijetkost da ga novinare ocijene maksimalnom ocjenom. Po sudu izvjestitelja zagrebačkog Vjesnika bio je najbolji igrač Prve jugoslavenske lige u sezoni 1963/64. Još 1962. godine bio je proglašen za najboljeg sportaša Rijeke.

U zahvalu su mu i današnji navijači Rijeke okupljeni u Armadi podigli pokraj stadiona prekrasan mural. Danima su radili na njemu. Petar Radaković je to zaslužio! Njegova priča jedna je od najljepših u našem nogometu, lijepa i nažalost tako bolna.

Post SPORTSKI MUZEJ: Pero, nenadmašna ‘četvorka’ Rijeke i dalje živi podno Kantride je prvi puta viđen na Dnevno.hr.